To što je oružjem zazveckao Atif Dudaković, nikog u Sarajevu, ni u političkom životu, ali ni uopšte u javnosti nije nimalo zabrinulo. Niko od akademika i profesora ne osuđuje govor mržnje i prijetnje ratom.

A nekadašnji komandant Petog korpusa Armije Bosne i Hecegovine iz Luksemburga je porucio da mladi Bošnjaci trebaju imati spremne čizme, uniforme , vreće za spavanje i ranac. Ako niste protiv, onda ste po logici stvari za. Ako se uhvatimo te teze, onda je itetkao ozbiljno sto niko ne osuđuje ni Dudakovića, ni njemu slične nakon ratnohuškačkog govora.

Ima onih koji smatraju da izjavama, kako kažu, propalog generala, ne treba pridavati pažnju, ali njegove riječi nisu bezazlene, kad se po drustvenim mrežama i portalima čitaju brojni komentari, možda i onih kojima se Dudaković i obraćao. Moglo bi se lako desiti, da društvene mreže ne budu jedino mjesto za potpirivanje mrženje, a osuda za takvo najmanje što treba uraditi.

"Dakako ona strana , od koje dolaze neprimjere huskački jezik, evo da ne kažem govor mržnje, mora biti pozvan na smirivanje teznija, pa u najmanju ruku upravo radi naroda, ispred kojeg ili u ime kojeg se siri taj govor mrzenje", rekla je direktorica Centra za kulturu dijaloga Sarajevo Sanja Vlaisavljević.

I dok u Sarajevu ćute i u Banjaluci rekacije su često isporvocirane novinarskim pitanjima. Odavno se bježi od poruke da je svako zveckanje oružjem s bilo koje strane da dolazi za osudu. Zato je potrebno naći mjeru, a glas razuma iz usta intelektualaca bi trebao da bude zlata vrijedan.

"Zaista se niko ne usuđuje da komentariše gluposti, prosto moram da nazovem pravim imenom i jednostavno ja se ne osvrćem pretjerano na te izjave, zato što su potpuno pase, to što neko stvara lažnu sliku u jednomm dijelu BiH ili kod jednoga naroda da nesto moguće, kasnije će se vratiti žestoko kao boomerang i razbiće se njima o glavu", rekao je dekan Akademije umjetnosti u Banjaluci Luka Kecman.

Samo u Bosni i Hercegovini je moguće da neko ko se sumnjiči za zločine poziva na nove ratove. Mnogo jasnije osude su neophodne, jer huškati u ionkao rovitoj drzavi, u najmanju ruku može da bude opasno. Trenutna situacija ne bi smjela da postane ostati praksa.
"Činjenica jeste da tu ne bi trebalo biti dvostrukih standara, dakle ono sto vrijedi za jezik mržnje na jednoj strani, kao kriteteri, mora bi vrijediti na svim drugim stranama i ukoliko bi se svi toga drzali doista ne bi bilo neposrazuma u tome, što su temeljne vrijednosti ove zemlje, na čemu treba egzitirati, što je zajednički interes koji ovu zemlju treba održati u cjeli u miru i prosperitetu", rekao je novinar Branko Mavrak.

"Zašto više da polemiziramo pored institucija koje postoje. Zašto polemizirati i razmjenjivati o stvarima i razmjenjivati mišljenje o stvarim ako je bi trebalo biti u djelokrugu institucija", rekla je glavni i odgovni urednik “Oslobodjenja” Vildana Salibegović.

A isnitucije tradicionalno nijeme. A teško je i da će se u skorije vrijeme u bh institucijama pozabaviti retorikom, poput ove posljednje Atifa Dudakovića, a jasno je da nije jedini. I tako smo došli do toga, da malo ko, želi i da regauje ili komentariše ratno huškačku retoriku, a kamoli da radi na tom da je sankcioniše.

Umjesto jezika mržnje od institucija se odavno očekuje da nekima stave lisice na ruke.