Koliko proizvodimo i koliko zarađujemo, toliko dobro ili loše živimo. To su, barem u teoriji, glavni pokazatelji životnog standarda. Koji nam je, poručuju iz Vlade Srpske, bolji iz dana u dan.

A zašto da im ne povjerujemo? Ove godine rastao je bruto-društveni proizvod, broj zaposlenih ali i industrijska proizvodnja. Veće su i penzije, a ima i para za naknade za nezaposlene porodilje. Ipak, uz sav optimizam, stanje na papiru rijetko kada odgovara onom na terenu. Recimo, stopa nezaposlenosti, kojom se hvalimo i koja je, zasta smanjena, u slučaju Republike Srpske, nažalost nije veliki plus. Samo treba malo zagrebati po površini.

"Mi imamo jedan trend, a to je u zadnje vrijeme, jako ubrzan odlazak naših ljudi u inostranstvo. Znači, na neki način smanjuje se nezaposlenost kod nas, oni tamo rade, šalju novac svojoj porodici, oni taj novac troše, i na taj način kompenzuju loše materijalno stanje", rekao je Saša Grabovac, izvršni direktor Udruženja ekonomista SWOT.

Iako bi, zbog podataka o ukupnom rastu, mogle da se očekuju i veće plate, to se ove godine nije desilo. U odnosu na prošlu, čak su i nešto niže. Izuzev Srbije, najniže u regionu, uključujući i Federaciju, u kojoj su, za istu profesiju, zarade veće i do dvadeset odsto.

"Poslodavci se odnose prema platama u skladu sa svojim mogućnostima, odnosno, koliko smo u stanju naplatiti na tržištu, dio toga pretočimo u plate. Mi smatramo da bi, ukoliko dođe do smanjenja poreza i doprinosa, ustvari najveći dio tih sredstava bio pretočen u plate", kaže Saša Trivić, Unija udruženja poslodavaca RS.

Da su plate makar koju marku veće, možda bi građanima nešto i pomoglo. Za pola godine, svaki stanovnik Srpske postao je zaduženiji za oko 80 maraka. Ne treba zanemariti nikad povoljnije kredite sa minimalnim kamatama, koji su, činjenica, rezervisani samo za one sa sigurnim i stabilnim primanjima, najčešće “budžetlije”.

Mikrokredite sa paprenim kamatama uglavnom podižu siromašnjiji i to za puko preživljavanje. Iako nema para, vlada pomama za stanovima, pa se prodaju u zgradama sa tek udarenim temeljima. Doduše, najčešće u Banjaluci i Trebinju, a i to nešto govori.

"Banja Luka je naravno broj jedan, i gro tih stanova se prodaje u Banjaluci. Tu je još Trebinje, Istočno Sarajevo, Bijeljina, i možda još neki centar, a u manjim mjestima, prema saznanjima koje mi imamo, je veoma mali broj prodaje nekretnina.Napravio bih razliku između stanogradnje, znači stanova, i poslovnih prostora, koji su u stagnaciji ili u padu o odnosu na prethodni period, što znači da je pad privredne aktivnosti", navodi Dragan Milanović, agencija za nekretnine Remax.

Sve te “pluseve i procente” građani u svojoj svakodnevici, ipak, ne osjete, a ne vide ih baš ni u novčanicima. Većina uspije da pokrije samo osnovne životne potrebe, a sve ostalo spada u čisti egzibicionizam. Ako ćemo već o statistici, možda je ona najvjerodostojnija na pijaci. Tamo se, “na kile” već dugo ne kupuje.

"Meni dođe mušterija pa traži po jedan-dva krompira, po jednu-dvije mrkve, da napravi supicu. Onda to nama tako jadno, tužno i žalosno da mi to njima poklonimo. Mi to njima poklonimo", kaže Danica Malić, trgovac.

Održivost sistema takođe se kreditira. Vlada se zadužuje, finansira "budžetlije", a oni kroz potrošnju, između ostalih, održavaju privredu na “vještačkom disanju”. I bitno je samo da se taj lanac ne prekine. Uzevši u obzir sve pokazatelje – jasno je jedno.

Živimo u zemlji protivrječnosti, gdje rast istovremeno znači i pad, i gdje se, čak i za ono što je dobro, uvijek javlja crv sumnje. A kako i ne bi, jer, je, po kvalitetu života, Bosna i Hercegovina na apsultnom začelju kolone evropskih država.

To je statistika koju, nažalost, ne treba posebno dokazivati. Dovoljno je reći da, samo u Srpskoj ima 25 hiljada korisnika socijalne pomoći, i da svake godine zafali još koja javna kuhinja.