Sindikat u sindikatu – da, moguće je, i to u Savezu sindikata Republike Srpske.

Optužba prvog sindikalca uprave da predsjednica Saveza pokušava da mu preotme članstvo tako što osniva “žuti sindikat”, posljednja je kap u moru svog žutila koje se vezuje za, barem na papiru, bastion odbrane radničkih prava.

Radnicima se, u posljednje vrijeme svakako najmanje bave. Borba za fotelje i itekako lijepa primanja, bez sumnje su mnogo bitniji, a ponašanje sindikalaca neodoljivo podsjeća na ponašanje političara u predizbornoj kampanji. Oni kojima se to čini, ne griješe mnogo. Ako se prisjetimo poteza bilo kog sindikata u proteklih godinu dana, na pamet će nam pasti samo mlake nagodbe sa Vladom i pokušaj protesta.

"Više se pričalo o tim nekim unutrašnjim sukobima, o kongresu koji je prošle godine održan kad je izabrano novo rukovodstvo. Više se iznosilo tih nekih detalja, odnosno tog “prljavog veša” u samom Sindikatu gdje su jedni druge optuživali da se bore za pozicije, govorili su o tome na šta se najviše novca troši, a da zapravo nekih pravih sindikalnih aktivnosti koje bi konkretno pomogle radnicima u RS nije ni bilo", rekla je novinar Ljiljana Smiljanić.

Dok se u sukobu Marić – Mišić, predsjednik Sindikata uprave svađa uglavnom sam sa sobom, predsjednica Saveza, za promjenu, odlučila se za elegantnu taktiku ćutanja. To ne znači da joj do 9500 sindikalaca uprave nije stalo. Naprotiv, na stranici Saveza osvanuo je i dopis upućen radnicima uprave, koji je potpisala Mišićeva, a u kom im obećava da će, ako ostanu u krovnoj organizaciji, ostati i u Sindikatu uprave.

Tako bismo dobili dva sindikata koja bi, valjda, trebalo da funkcionišu na istim principima. Ranki Mišić ubjeđivačke taktike, činjenica, jesu jača strana. Svaku bunu, barem posljednjih godina, uspijevala je da uguši po kratkom postupku. Da nije tako, ne bi suvereno vladala Savezom sindikata skoro 13 godina.

"Godinama su joj usta puna priče o zaštiti radničkih prava, a radničke farmerke oblači jednom, ili nijednom godišnje. Obično kad treba da napravi neku paradu kiča i da napravi jednu vrstu promocije same sebe. S druge strane, Savez sindikata zaista nije napravio ništa za sve ove godine i bojim se da je to samo jedna ekspozitura ili jedna filijala vlasti u RS", rekao je novinar Goran Dakić.

Gdje su se u svemu tome izgubili radnici, koji uredno plaćaju članarinu, i kada su oni prestali da budu fokus sindikalnog djelovanja? Dok se sindikalni lideri kunu da sve rade u interesu “plavih okovratnika”, jasno je da se, za svaku pobjedu, radnik bori potpuno sam. Zbog toga, bile njihove plate dvije ili pet hiljada maraka, barem tu potrošačku korpu, na koju stalno kukaju, mogu da napune. Što nikako ne bi moglo da se kaže za prosječnog radnika u Srpskoj.