Tema dana: Dokad ćemo se zabavljati jalovom, političkom retorikom?

Autor Milan, ATV

Objavljeno: 20:07, 14.11.2017

“E ćale, ćale, opet se igrate rata!”, reče Ljubinka svome ocu obučenom u maskirnu unformu, u kultnom filmu “Mi nismo Anđeli”. Čuvena replika, mnoge bi i ovaj put trebalo da natjera da stave prst na čelo.

Doduše, da je prst na čelo pred intervju za Dojče Vele, i priču o priznanju Kosova, stavio Bakir Izetbegović, danas se ne bismo osjećali kao da smo kakvim vremeplovom otputovali u devedesete. Kada bi u ovom buretu baruta od države bilo kakvih pravila, i kada bi se ona nekim čudom poštovala, Izetbegović bi znao kada i gdje treba da se povuče ručna.

Kao da nam gužve neće biti preko glave za samo nekoliko dana, kada sve bude u znaku presude Ratku Mladiću. Kao da dogovora i smirenosti ne treba srpskim i BiH liderima, kako bi napokon riješili gdje će, na kraju, biti iscrtana granica između te dvije države.

Kao da nam od svega drugog sada nije bitnije hoće li nam i ovaj put budžet visiti o koncu. Ali, budimo realni, malo ko se od domaćih političara, barem kada je nacionalizam i ratnohušačka retorika u pitanju, za kočnicu ikad uhvatio.

“Osnovna matrica po kojoj funkcionišu etno-nacionalne politike u BiH. One se međusobno hrane, one se održavaju u životu i one zapravo ne bi opstajale na vlasti da ih nema”, kaže Tanja Topić, politički analitičar.

“S jedne strane, javne ličnosti ne bi trebalo da govore svoja mišljenja koja mogu da budu kontraverzna i da se smatraju problematičnim od strane drugih etničkih skupina”, navodi Srećko Latal,politički analitičar.
Šta god i kako god da je rečeno, u Srbiji je bilo dovoljno da u Savjetu za nacionalnu bezbjednost, brzinom svjetlosti najave sastanak, na kojem će utvrditi valjda nekakvu strategiju.

Istini na volju, nije Izetbegović rekao: BiH će priznati Kosovo”, niti to može da kaže, jer o tome ne odlučuje sam. Kako god, javno izrečen stav o tako bitnom i osjetljivom pitanju, ne može da prođe neprimjećeno, koliko god da je ličan i koliko god da je apstraktan.

Ipak, čini se, domaća politika i jeste neki čudan i morbidan skup ličnih stavova, na koje ostali, nažalost, klimaju glavom. Nije onda ni čudo što nam se, zbog te opsjednutosti onima koji nas, definitvno ne vode u bolju budućnost, ponavlja prošlost. Ili, u najboljem slučaju, tapkamo u mjestu.

“Mislim da bi svi mi više voljeli da vidimo inicijative i izjave koje su vezane za infrastrukturne projekte, poboljšanje usluga i servisa koji su na kritičnom nivou, kako u zdravstvu, obrazovanju i ostalim sistemima u čitavoj BiH”, navodi Latal.

“Jedan dio građana se povukao jednostavno u svoj mikro svijet, ne interesuje ga ni politika, zgađen je politikom, a onaj dio koji funkcioniše i koji je prisutan u političkom životu koji na neki način aktivan, oni su zapravo vrlo disciplinovani, poslušni vojnici tih određenih politika koje suvereno vladaju”, pojašnjava Tanja Topić.
Uzalud, čini se, pozivi na razum, koji nam je prijeko potreban. Uzalud nadanja da ćemo se napokon ozbiljno pozabaviti poražavajućim podacima o demografiji, finansijama i barem dio snage uložiti u napredak.

Mnogo je lakše priču okrenuti na nacionalne strasti i igrati se vatrom u opasnoj blizina bureta baruta. Mnogo je lakše narod zabaviti, ako se, svako malo, barem verbalno, poigramo rata.

Izneseni komentari su lični stavovi autora i ne predstavljaju stav redakcije ATV portala.
Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedInEmail this to someone