Tema dana: Čeka li nas Iransko proljeće?

Autor Milan, ATV

Objavljeno: 20:13, 04.01.2018

Iranski ulazak u, prema njihovom vjerskom kalendaru, 1396.godine, počeo je krvavo. Protesti siromašnih radnika, počeli su u gradu Mašhadu, koji je do sad, pročitaćete tek u rijetkim zapadnim izvještajima, bio oslobođen plaćanja bilo kakvih poreza.

Sada kada moraju da plate ceh državi radnici su, bez vođe ili inicijatora odlučili da podignu glas protiv neimaštine. Okidač na nerede nije upitan, Iran jeste sirmašna država, ali drugi ugao dobijaju ako se zna da su, slučajno ili ne, dešavaju samo desetak dana nakon vijesti da su američki i izraleski obavještajci smislili dokument kako da u četiri tačke destabilizuju zemlju.

Zbog toga ne čudi da većina, koji poznaju prilike, više od unutrašnjih nemira i nezadovoljstva predsjednikom Hasanom Rohanijem i vrhovnim vođom ajatolahom Alijem Hameneijem, uzrok nemira vidi u stvaranju novog poretka snaga u islamskim zemljama, nakon što je rusko-kinesko-iranska koalicija dobila rat u Siriji.

“To Tramp i ta vrsta mentaliteta ne može da podnese, to običan Amerinakac ne može da podnese prema tome bilo jasno da se mora napraviti nešto što će dovesti u pitanje ovakav kraj i završetak rata u Siriji, Iran se vratio na veliku scenu kao, objektivno, veliki regionalni igrač. Izrael ne može da podnese postojanje Irana iz jednog jednostavnog razloga, znate atomska bomba uvijek postoji u paru ona služi za prepadanje a ne za ratovanje prema tome ima Amerika, ima Rusija, Ima Indija ima Paksitan na bliskom istoku ima samo Izrael i ne može imati niko drugi iz njihove perskeptkive, prema tome Iran je za njih crvena krpa”, navodi Zlatko Dizdarević, novinar i nekadašnji diplomata u zemljama Bliskog Istoka.

A ta crvena krpa ne predaje se tako lako. U 39 godina sankcija nad Iranom bilo je mnogo pokušaja rušenja režima, ali neuspješnih. Jedina prava prilika za to bila kada je svijet gurao Sadama Huseina u rat s Iranom 1980. pružajući mu svu podršku, financijsku i u naoružanju.

Iran je tada bio izuzetno slaba i neorganizovana zemlja, bez vojske i revolucionarne garde. Pitanje koje se danas postavlja jeste imaju li Tramp, Izrael, Saudijska Arabija moralno pravo da traže pad vlade u državi sa 82 miliona stanovnika, većoj od Francuske, Njemačke i Španije zajedno, koja uz to razvija i nuklearno oružje?

“Svaki američki režim od 79.godine na ovamo je neprijateljski nastrojen prema Islamskoj Republici Iran, to je evidentno i oni to ne kriju, postoji na kraju krajeva redovno odobravana pomoć koja se mjeri desetinama miliona dolara opozicijskim grupama u Iranu i svrgavanja režima je deklarirani cilj.

Predsjednik Obama je napravio zaokret u američkoj policiji shvativši da otvorena agresija prema Iranu kakva je obilježavala prethodne američke administracije, pogotovo republikanske, dovodi do jednog vrsta bunta. On je pokušao drugim putem, pružio ruku pomirenja pružio im izlaz iz ove krize tako što je potpisao nuklearni sporazum i sve ostalo što je Irancima dalo neku vrstu nade da će se režim da će se ekonomska situacija poboljšati”, kaže Ešref Kenan Rašidagić, profesor međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Situacija se nije poboljšala, a ne treba zaboraviti da je populacija Irana populacija mladih koji traže svoja prava i traže svoj život. Do tog života teško je doći sa iranskim pasošem koji ima najmanju prođu u svijetu. Dok ajatolah u kontraprotestu poziva na mobilizaciju, a više miliona Iranaca skandirajući priziva smrt Americi i Izraelu i američki analitičari su saglasni da Trampova serija zabrinutih tvitova zbog iranskog kršenja ljudskih prava, koja je zvanično, jedini kometar za situaciju u Terenu, seletkivna. Slične zahtjeve, kažu, nije trašio od drugih koje amerikanci smatraju autokratama, kao što su Si Dji Ping, Putin ili Rodrigo Duterta sa Filipina.

“Trampove izjave izazvale su vatru u spoljnoj politici. Ostavili su ostatak njegove amdinistracije u pitanjima. Svi pokušavaju da pohvataju konce a niko osim predsjednika nije još stao pred kamere. Mislim da treba vremena da shvate da li Amerika okreće politiku ili predsjednik izražava svoje lično smjelo mišljenje”, navodi Džoš Lederman, Asošijejdet pres.

Sudbina Irana sa naslovnih strana, pretopljena je u tri scenarija. Nakon što su vidjeli moć konzervativaca, antivladini demonstranti imaju dvije mogućnosti: ili se povući ili svojim protestima izazvati eskalaciju sukoba, kad bi scenu stupla iranska revolucionarna garda koja bi, baš kao i 2009, po kratkom postupku ugušila pobunu. Jedan od najvjerovatnijih scenarija koji bi se mogao dogoditi je pad vlade predsjednika Hasana Rohanija. Ipak, svi su sigurni da nemiri nemaju snagu a da svijet neće dočekati iransko proljeće, jer nikome u državi, arapski završetak, nije u interesu.

Izneseni komentari su lični stavovi autora i ne predstavljaju stav redakcije ATV portala.
Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedInEmail this to someone