"More, led, snijeg... Sve se mijenja", duboko je uzdahnuo Martin Shiwak dok je svog osmogodišnjeg sina penjao na motorne sanke. Shiwak je kanadski Eskim nastanjen na Labradoru, cijeli život živi po pravilima koje su odredili njegovi preci još prije 8.000 godina. Baš ništa se nije promijenilo u tom divljem kraju, poluostrvu pustoši, snijega i leda... Sve do danas.

Klimatske promjene i globalno zagrijavanje doslovno su preko noći promijenili živote vrijednog naroda koji je godinama živio od lova i ribolova. Danas se počinju navikavati na ugodne i tople trgovine s gotovom hranom, piše Gardian.

"Svake sedmice sina vodim u lov. Želim ga naučiti vještinama koje mi je prenio moj otac. Želim ga naučiti kako pronaći drva za ogrev, kako sigurno putovati da ne propadneš kroz led, kako loviti ribu... Nažalost, vrijeme nije moj saveznik", priča Shiwak.

Vremena je zaista sve manje jer se led na Labradoru sve brže topi, automatski to znači da se kompletno mijenja život tamošnjih Eskima. Ti ljudi žive od tuljana, a kako je led iz godine u godinu sve sjevernije, tako je i tuljane sve teže pronaći. More je puno toplije nego nekad pa se lokalci sve više susreću s vrstama koje nikad prije nisu vidjeli poput morskih pasa ili kornjača.

Klimatolog Robert Way najbolje je opisao promjene kakve se događaju na Labradoru. On tvrdi da su zime šest sedmica kraće, a da je površina područja prekrivenog ledom trećinu manja nego što je bila prije deset godina.

"Ako pogledate stopu zagrijavanja od kraja 1980-ih do 2015. godine, ovo mjesto je na prvom mjestu na svijetu. Nijedno se brže ne zagrijava i to je vrlo zabrinjavajuće", rekao je Way.

Za stanovnike gradića Rigoleta ta informacija je nastavak noćne more. Led koji preko noći nestaje zadaje im takve probleme da cijeli svoj život moraju prilagoditi na totalno drugačiji način. Nestaju im putevi, preko noći ostanu izolovani.

Derrick Pottle je Eskim koji je cijeli život živio po pravilima svojih predaka. Ali sada je pred kapitulacijom, sam priznaje da će potpisati predaju. Drugim riječima da će prestati loviti tuljane i losose, te da će hranu potražiti u trgovini.

"Večeru je jednostavnije i sigurnije kupiti nego upucati", kaže Pottle za Gardian.

Razlog zašto je to tako poprilično je jednostavan. Led je sve tanji, gotovo svaki korak po njemu je opasnost za život. Plus neka lovišta su postala potpuno izolovana, do gradića Rigoleta uopšte nema nikakvih cesta, tako da je do nekih zajednica moguće doći samo plovnim putem.

"Naš život se drastično mijenja. Cijela okolina se mijenja ravno pred našim očima. Ne možeš se kretati normalno, svaki put je opasan. Kreneš prema obali ili unutrašnjosti, potpuno je isto. Opasnost vreba na svakom koraku", rekao je Pottle.

"Prošle godine sam vozila kamion kada se odjednom ispred mene stvorio veliki crni oblak. Kad sam malo bolje pogledala, shvatila sam da su to muve! I to ne bi bilo ništa neobično da nije bio početak maja, a na ovom području muve je nemoguće pronaći prije kraja juna", kazala je McLean-Sheppard i još dodala da je led na obali sve nestabilniji i da se sve više Eskima boji izaći iz kuće i krenuti u lov.

"Ljudi se ne mogu pomaknuti. Zapeli su, kao da žive na ostrvu. Oni trebaju led kako bi se povezali", kaže McLean-Sheppard.

Izolacija Eskima otvara još jedan problem, onaj sociološki. Svi se boje da će izolacija okrenuti ljude prema alkoholu i drogama, a stopa samoubistava na tom području ionako je puno veća nego u ostatku Kanade.

"Svaki aspekt eskimske kulture proizlazi iz njihove zemlje. Ona je dio njih, led je dio njih. A sad sve to nestaje",rekla je Ashlee Cunsolo, direktorica instituta Labrador.

"Zamislite kako se ti ljudi osjećaju. Generacije i generacije Eskima uspjeli su zadržati svoju kulturu i običaje i sad odjednom dođe do nove generacije koja ne može baš ništa napraviti", rekla je Cunsolo.

Cunsolo je cijelu karijeru provela u istraživanju poveznica između klimatskih promjena i ljudske psihe. I, nažalost, nema dobrih vijesti za lokalne Eskime. Prognozira im da će s vremenom postati sve depresivniji i da će sve više osjećati krivicu.

"Oni osjećaju da se nešto izgubilo. Te promjene uništavaju stotine godina znanja, mudrosti i povezanosti sa zemljom. To je zastrašujuće za čovječanstvo", kaže Cunsolo.

Većinu Eskima kanadska vlada je 60-ih prošlog vijeka preselila iz divljine i spojila ih u veće zajednice poput one u Rigoletu. Međutim, Eskimima je u krvi bježanje u divljinu, oni to rade i danas bez obzira što u svom gradiću imaju trgovine, kafiće, poštu.

Međutim, u posljednje vrijeme ljudi se ipak više zadržavaju u svojim kućama, jer vrijeme je sve nestabilnije. Iznenadne snježne oluje postaju noćna mora za ljude koji se voze sankama. Snijeg ih zaslijepi i jednostavno se izgube.

"Do prije pet godina nije se dogodila ni jedna sedmica da nismo otišli u svoju kolibu u divljini. Sada posljednje dvije godine nismo išli tamo. Vrijeme je jednostavno preopasno", rekao je Martin Shiwak zabrinuto gledajući prema svom osmogodišnjem sinu Daneu.

"Njega čeka nešto novo. Ove promjene utieču na sve nas, sve će biti drugačije", zaključuje Shiwak.

(jutarnji)