Srbi su odavno poznati po njegovanju različitih običaja, a posebno su specifični oni koji se odnose na razna slavlja. Posebno se  pompezno prave svadbe. U selima je još uvijek aktuelno određena vrsta utrkivanja ko će napraviti veću svadbu “o kojoj će se pričati”.

Od davnina svadbe se uglavnom dešavaju u jesen. Običaj je ustanovljen u vremenima kad je život bio podređen seoskim poslovima pa je jesen, kad se završe poljski radovi, bila rezervisana za svadbe.

Kad je riječ o običajima koje Srbi primjenjuju na dan svadbe spisak je predugačak. Narodni običaji se razlikuju među ljudima u različitim krajevima zemlje.

Dobro je da mlada na dan vjenčanja pogleda mladoženju kroz vjerenički prsten jer će na taj način obezbijediti sebi njegovu vječnu ljubav, samo je jedan od obaveznih narodnih rituala, običaja koji se preporučuju kako bi mladima donijeli srećan i dug život. Ali dok se sam čin vjenčanja ne desi toliko toga treba uraditi, da je prava sreća ako se mladenci sjete makar jedne iz čitave plejade preporuka.

Jer, prije nego što počnu  pripreme svadbe, dolazi vjeridba.

Vjeridba predstavlja premijerno upoznavanje dviju porodica, mladine i mladoženjine. Budući mladoženja sa svojom najužom porodicom i s kumom odlazi kod nevjeste u goste, na svečani ručak ili večeru. Tu se međusobno svi upoznaju, djevojka od momka dobija prsten i od tog trenutka njih dvoje dobijaju status vjerenika i vjerenice.

Vjerenikova majka daruje buduću snaju uglavnom bogatim nakitom. Buduća mlada daruje prisutne muškarce košuljom, a žene materijalom za haljine. Poslije svega ovoga, uz aperitiv i kolače, ugovara se svadba, kad, gdje, kako, koliko zvanica, kakva muzika. I kad se sve ugovori, onda se krene s pripremama, a prije svadbe je obavezno momačko veče.

Budući mladoženja okuplja braću, rođake, prijatelje i momci tako slave. Danas i djevojke imaju svoje djevojačko veče, gdje se okuplja samo žensko društvo da se prije važnog čina ispričaju i provesele.

Prije svadbe mladenci biraju kumove. Za Srbe kumovi imaju posebnu ulogu ne samo na svadbi već i u cijelom životu.

Kum nije dugme ili – Bog na nebu, a kum na zemlji, narodne su poslovice koje kazuju koliko su kumovi važni. Bez kuma nema vjenčanja ni građanskog ni crkvenog, oni su svjedoci pred Bogom i narodom. Mladoženja ima kuma, a mlada kumu i to su obično njihovi najbolji prijatelji ili porodični kumovi ako se kumstvo prenosi sa generacije na generaciju.

U pojedinim krajevima postoje dva kuma, jedan je porodični ili kum čiji preci su godinama unazad bili porodiči kumovi, a pored njega mladoženja bira svog kuma poznatog u narodu kao “stari svat” i obojica predstavljaju svjedoke na vjenčaju.

Na dan svadbe gosti se okupljaju i kod mlade i kod mladoženje. Mladoženjini gosti odlaze po mladu gdje ih dočekuje mladina rodbina. Nekad je bio običaj da se mladoženjini gosti cjenkaju za mladu, tražeći novac. Bile su to prilične svote novca ili pozamašna količina zlata.

Ovaj običaj je ukinut, a danas se samo zbijaju šale, pa kada mladoženja stigne s rođacima po djevojku, onda se neko iz njegove pratnje koji ima najviše smisla za humor kao cjenka za djevojku, a mladini opet s druge strane kao ne daju djevojku. Zapravo je to način da se svi opuste i opštu tremu i nervozu razbiju šalom i smijehom.

U nekim krajevima se neguje običaj da mlada ide od jednog do drugog gosta i da se pozdravlja i pri tom “pozdravljanju” svaki od gostiju  joj daje novac.

Poznat je i običaj da se u seoskim sredinama ispred mladine kuće na vrh drveta okači jabuka, pa dok se ona ne obori mladoženja ne može ući u mladinu kuću. Mlada je u bijeloj haljini koja simbolizuje ljepotu i čednost, a mladoženja u odjelu u skladu sa mladinom haljinom.

Kićenje svatova je veoma rasprostranjeno i obično djeca iz familije kite zvanice, a zauzvrat dobijaju novac.

Povorka nakon toga okićenim kolima odlazi u opštinu i crkvu. Mladencima će se u crkvi staviti vijenci na glavu, otuda i naziv vjenčanje. Vijenci simbolizuju čedan život mladenaca do vjenčanja i blagoslov crkve za njihov zajednički život u slavu Boga i svojih bližnjih. Mladencima se bijelom maramicom vezuju ruke u znak vječite životne vezanosti, sloge, vjernosti, uzajamnog pomaganja i ljubavi.

Dok traje crkveno vjenčanje, mlada treba da zgazi mladoženu kako bi ona uvijek u njihovom zajedničkom životu “bila glavna u kući”.

Poslije ceremonije vjenčanja mlada nasumice baca bidermajer preko ramena koji hvataju neudate djevojke. Vjeruje se da će ona djevojka koja ga uhvati biti sledeća koja će se udati. Takođe, na vratima crkve ili opštine kumovi bacaju metalni novac po svatovima, što treba da simbolizuje blagostanje koje mladence očekuje u zajedničkom životu.

Po povratku s vjenčanja, pošto se u selima do danas svadbe prave u dvorišu porodične kuće, običaj nalaže da mlada baca jabuku preko krova kuće i ako uspije da je prebaci to znači da će ostati u kući.  Nakon toga  mladoženja unosi mladu preko praga. Pored toga ona baca i sito. Kad se sve ovo obavi, tek onda počinje svadbeno veselje koje uz muziku, dobro jelo i piće traje do ranih jutarnjih sati, a u nekim krajevima  traje čak i više dana.

Takođe, brojna sela njeguju svadbenu vožnju, koja se zove “svatovi” i nakon vjenčanja do povratka kući na slavlje, kolona automobila, koju čine zvanice na svadbi, obiđe nekoliko okolnih sela. Pritom je veoma važno da se svatovi ne kreću putanjom kojom si išli na vjenčanje da “mlada ne bi zapamtila put i otišla od mladoženje, već joj se na ovaj način zavara trag”.

Tast i tašta mladoženjini stavljaju dukat u čašu crnog vina, i to neki poveći, pa kad mladoženja popije vino može da uzme dukat. Popularna je i krađa mladine cipele koju u toku svadbenog veselja neko dijete iz familije uspjeva da skine mladoj s noge, a vratiće je tek onda kad djever plati simboličan otkup za nju.

Sječenje svadbene torte, koju zajedno obavljaju i mlada i mladoženja, takođe veoma stara tradicija koja simbolizuje zajedništvo mladog para.