Rast ovlašćenja vlade je moderni fenomen. Može li se ta situacija zaustaviti ili čak preokrenuti? Odgovor je da, ali to zahtijeva velike nivoe transparentnosti i odgovornost za loše odluke, piše bivši novozelandski parlamentaarac i ministar Moris P. Mektajg za Imprimis.

U nastavku donosimo najbitnije dijelove njegovog predavanja iz 2004. godine u kojem govori o reformama koje je Novi Zeland proveo sredinom '80-ih godina.

Od 1850-ih pa do dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka, udio potrošnje vlade u BDP-u industrijalizovanih privreda u svijetu iznosio je oko šest odsto. Otad je taj udio u BDP-u nekih zemalja porastao na 35 do 40 odsto.

Širom svijeta danas uočavamo tihu revoluciju u načinu kako ljudi shvataju odgovornost vlade. Ljudi se danas pitaju koja je javna korist od potrošnje sredstava. To se pitanje oduvijek postavlja u preduzetništvu, a ono je i temelj uspješnih reformi na Novom Zelandu.

Novi Zeland je prema dohotku po glavi stanovnika prije kasnih 1950-ih bio treća država svijeta, nakon SAD-a i Kanade. Do 1984. godine, dohodak po stanovniku potonuo je na 27. mjesto, stopa nezaposlenosti iznosila je 11,6 posto, dug je iznosio 65 posto BDP-a, a kreditni rejting društva neprestano se srozavao.

Potrošnja vlade iznosila je 44 posto BDP-a, investicijski kapital postojao je u ogromnim količinama, a kontrola i mikromenadžment vlade bili su prisutni na svim nivoima privrede.

Vlada je kontrolisala razmjenu valute, spoljnu trgovinu, uvoz, cijene svih dobara i usluga te visinu plata. U razne industrije ulagale su se velike količine podsticaja, a mladi su masovno bježali iz zemlje.

Potrošnja i porezi

Reformatorska vlada 1984. godine identifikovala je tri glavna problema: pretjeranu potrošnju, pretjerano oporezivanje i pretjerana ovlašćenja vlade.

Prvi korak u rješavanju tih problema bio je izračun vrijednosti koja se dobija za utrošeni novac. Imajući to na umu, novozelandska vlada počela je sa čelnicima vladinih agencija da potpisuje ugovore o kupoprodaji, u kojima je jasno definisano šta se očekuje u zamjenu za utrošeni novac.

Čelnici vladinih agencija počeli su da se biraju na temelju globalne potrage za kadrovima, na određeno vrijeme od pet godina, a smijenjeni su mogli biti samo na temelju loših rezultata. Time su postali poput izvršnih direktora - morali su da se pobrinu da oni i njihovi podređeni postižu jasno definisane ciljeve.

Novozelandska vlada je potom od svake agencije kupila savjete o politikama za postizanje određenih ciljeva kao što je smanjenje broja beskućnika. Pritom cilj nije bio da pokrije što veći broj ljudi programima socijalne zaštite, nego da ih skine sa socijalne zaštite i osposobi za samostalan život.

Vlada je agencijama postavila pitanje o tome rade li ono što bi trebale raditi te ih usmjerila da eliminišu one poslove koji nisu odgovornost vlade. Zatim se postavilo pitanje trebaju li to plaćati poreski obveznici, korisnici programa, potrošači ili industrija.

Poreski obveznici često subvencionišu stvari od kojih nemaju koristi. Ako se troškovi usluge ne naplaćuju njeinim stvarnim korisnicima, to dovodi do pretjerane upotrebe i pada vrijednosti te usluge.

Smanjenje broja državnih službenika

Reformom je broj zaposlenika novozelandskog Ministarstva prevoza smanjen s 5600 na 53, a uprava šuma je sa 17 hiljada zaposlenih pala na njih 17. Jedini zaposleni Ministarstva radova - koje je dotad zapošljavalo 28 hiljada ljudi - ostao je ministar.

To nije značilo da su svi ti ljudi izgubili posao, jer potrebe za njim nije nestalo. Jednostavno ih je prestala zapošljavati vlada, a rezultat je bilo višestruko povećanje njihove plate i produktivnost.

Novi Zeland je privatizovao telekomunikacije, vazduhoplovstvo, navodnjavanje, komunalne usluge, osiguravajuća društva, banke, željeznice, autobuse, hotele i mnoge druge sektore, jer nisu spadali pod poslove vlade.

Privatizacijom je porasla produktivnost i smanjila se cijena usluga, što je značilo velik dobitak za privredu. Preostale agencije ustrojene su kao profitne kompanije koje moraju plaćati porez i ne mogu primati ulaganja od vlade.

Preustrojene agencije počele su stvarati godišnju dobit od jedne milijarde dolara od prihoda i poreza. Broj vladinih činovnika smanjen je za 66 posto, a udio vlade u BDP-u sa 44 na 27 posto.

Novi Zeland ostvario je proračunski suficit, a usvojena je politika da taj novac mora odmah da se utroši. Većina suficita utrošena je na otplatu javnog duga, koji je sa 63 posto BDP-a pao na 17 posto.

Ostatak suficita iskorišćen je za smanjenje poreza. Porez na dohodak srezan je upola, a rezultat je bio 20-postotni porast prihoda države.

Subvencije, obrazovanje i konkurentnost

Glavni problem po pitanju subvencija je da one ljude čine ovisnima, a zavisni ljudi nisu inovativni i kreativni. Tako su novozelandski ovčari 1984. godine 44 posto svojg dohotka dobivjali u obliku vladinih podsticaja, a cijena njihove janjetine na međunarodnom tržištu iznosila je 12,50 dolara po janjetu.

Vlada je unutar jedne godine ukinula sve podsticaje za ovčarstvo. Ovčari su bili nezadovoljni, no to ih je nagnalo da donesu plan kako bi podigli cijenu svog proizvoda na tržištu. To je značilo proizvodnju potpuno različitog proizvoda, uvođenje novih metoda prerade te plasman na druga tržišta.

Tako je do 1989. godine cijena novozelandskog janjeta porasla na 30 dolara, 1991. godina na 42 dolara, a 1999. godine iznosila je 115 dolara. Drugim riječima, novozelandski ovčari izašli su na tržište i pronašli ljude koji su bili voljni da plate više za njihov proizvod.

Mnogi su predviđali da će povlačenje državnih podsticaja rezultirati masovnim egzodusom s Novog Zelanda, ali to se nije dogodilo. Takođe, porodična poljoprivredna gazdinstva nisu zamijenile velike korporacije, nego upravo suprotno.

Obrazovni sistem Novog Zelanda sredinom 1980-ih godina bio je ispod međunarodnog prosjeka, uprkos velikim ulaganjima u obrazovanje. Vlada je u svrhu revizije obrazovnog sistema angažovala međunarodne savjetnike, koji su utvrdili da administrativni troškovi gutaju 70 posto svakog uloženog dolara.

Novi Zeland je stoga ukinuo vladine odbore za obrazovanje, a škole su stavljene pod nadzor upravnih odbora koje su birali roditelji. Svakoj školi dodijeljena su nepovratna sredstva prema broju učenika, a roditelji dobili mogućnost izbora u koju školu žele da upišu svoje dijete.

Privatne škole počele su da se finansiraju na isti način kao i javne. Predviđao se masovni bijeg učenika u privatne škole zbog njihova boljeg akademskog rejtinga, ali to se nije dogodilo.

Razlike među javnim i privatnim školama nestale su unutar dvije godine. Učitelji su, naime, shvatili da će, ako izgube učenike, izgubiti i posao. Postotak učenika u javnim školama porastao je, a Novi Zeland je danas po nivou obrazovnih dostignuća daleko iznad svjetskog prosjeka.

Mnogi u javnom sektoru danas ne shvataju da je konkurentnost postala globalna. Jedini način zadržavanja preduzeća u zemlji je stvaranje najbolje poslovne klime. Zanimljiv je primjer Irske, koja je 2002. godine smanjila porez na korporacije sa 48 na 12 posto, zbog čega je posao počeo da stiže u zemlju.

To je naišlo na oštre kritike Evropske unije, posebno Francuske. Taj su potez proglasili diskriminacijskim, s čime se složila i Irska: porez za korporacije snizila je na 10 posto, koliko iznosi i porez za građane.

Vlada Novog Zelanda je ipak zaključila da poreski sistem ne bi trebalo da se bavi socijalnim uslugama i mijenjanjem potrošačkog ponašanja.

Najviši porez na dohodak smanjen je sa 66 na 33 posto, a najniži s 38 na 19 posto. Jedini zadržani porez je porez na potrošnju i iznosi 10 posto. Suprotno očekivanjima, reforma poreskog sistema dovela je do 20-postotnog porasta na nivou prikupljenog poreza.

Niži porezi značili su da ih veći broj ljudi plaća dobrovoljno i da je manje onih koji plaćaju skupe advokate kako bi pronašli rupe u zakonu. Isti je slučaj u svakoj drugoj državi koja je snizila poreske stope.

Što se tiče propisa, novozelandska vlada odbacila je stare i donijela potpuno nove zakone, čiji je cilj procvat industrije.

Drugačije razmišljanje

Novi Zeland je svoje probleme riješio promjenom razmišljanja o vladi i državi. Tako su jeleni od pošasti koju je vlada sistematski uništavala pretvoreni u životinju za uzgoj, pa Novi Zeland sada pokriva 40 posto svjetskog tržišta srnetine.

Vlada je takođe ukinula obavezu produžavanja trajanja vozačkih dozvola jer se pokazalo da administracija nije pokrivale ukupne troškove procesa produžavanja budući da produžavanje nije dokaz vozačke sposobnosti, vozačka dozvola na Novom Zelandu sada vrijedi do 74. godine života.

Novi način razmišljanja o vladama i državnom sektoru mora da u sistem ugradi sankcije za administracije koje su odgovorne za neuspjeh u upravljanju novcem poreskih obveznika, zaključuje Mektajg za Imprimis.

(index.hr)