Fotografija je 1972. godine obišla svijet pojavivši se na naslovnim stranama gotovo svih štampanih medija, a mnogi smatraju da je doprinijela okončanja rata u Vijetnamu.

“Uvijek ću pamtiti taj užasan dan, kada smo bježali od smrti”, kaže 52-godišnja Kim Puk koja danas živi na periferiji Toronta i majka je dvoje djece.

“U početku sam mrzila tu fotografiju. Bilo me je sramota. Nije mi prijao publicitet koji je došao nakon njenog objavljivanja”, objašnjava Kim.

Tog dana, selo Kim Puk zasuto je napalmom, zapaljivom tečnošću koja se lijepi na kožu, izazivajući opekotine i nepodnošljiv bol.

Njena odjeća počela je da gori, pa ju je djevojčica svukla što je brže mogla i počela da bježi.

Par minuta kasnije, ugledao ju je 21-godišnji novinar Nik Ut koji je u to vrijeme radio za “Associated Press”. On je iskoristio priliku da načini najbolji snimak svog života i jednu od najboljih fotografija na svijetu.

"Ugledao sam crni dim i djevojčicu... kako naga istrčava iz njega. Instinkt je prevladao”, izjavio je Ut ove godine za CNN.

Kako se Kim približavala, tako su dijelovi njene kože počeli da otpadaju – napalm je već oštetio njen vrat, veći dio leđa i njenu lijevu ruku.

“Pomislio sam ‘O, moj Bože, ne mogu da vjerujem da su opekotine tako strašne’. Odmah sa odložio fotoaparat i pokušao da joj pomognem”, rekao je Ut.

Rane je polio vodom, a djevojčicu pokrio kaputom. Smjestio ju je sa ostalom djecom u kombi koji ih je odvezao u bolnicu.

Kim je tamo provela više od godinu dana, a njena porodica mislila je da neće ostati živa. Prošla je kroz brojne intervencije presađivanja kože, ali uprkos tome što su rane na tijelu zarasle, djevojčica nikako nije mogla da nađe duševni mir.

Ona je tada počela da traži odgovore na pitanja i da proučava različite religijske tekstove. Sa 19 godina postala je hrišćanka, i tada je, kako kaže, naučila da prašta.

Malo po malo, Kim se oporavila i odlučila da želi da nastavi dalje. Željela je da osnuje porodicu.

Nakon duge borbe sa samom sobom, ona je takođe shvatila jednu vrlo bitnu stvar - za ratni horor i patnju koji je zadesio njenju zemlju niko ne bi saznao da njeno prestrašeno lice tog dana nije zabilježeno na filmu.

Kim je zato vremenom počela da razmišlja o tome šta bi fotografija mogla u životu da joj donese, a ne oduzme.

“Shvatila sam da nikako ne mogu da pobjegnem od nje. A ako je već bilo tako, onda sam željela da ona postane put ka postizanju mira. To je bio izbor koji sam ja načinila”, kaže Kim.

Ova hrabra žena u međuvremenu je postala ambasador dobre volje Ujedinjenih Nacija i osnovala humanitarnu fondaciju koja pomaže djeci-žrtvama rata gradeći za njih bolnice, škole i domove.

Kim takođe svake godine obiđe svijet pričajući priču o svom opstanku kako bi podstakla razvoj društvene svijesti o brutalnosti rata.

"Upravo zato više ne bježim od te fotografije. Zahvalna sam što sam ostala u životu, što sam zdrava i što mogu da pomažem drugima. Sada ne trčim – sada letim”, zaključila je Kim.