Prije dvije godine pisac SF literature Nil Stevenson počeo je svoj roman "Sedam rasa" ovom rečenicom: "Mjesec je eksplodirao bez upozorenja i bez ikakvog očitog razloga."
Do danas nije jasno je li ideju za takvu sudbinu prirodnog satelita planete Stefenson "pozajmio" iz jedne od brojnih anegdota iz "Autostoperskog vodiča kroz galaksiju" Daglasa Adamsa, ali je zato nesporno da se jako potrudio da sve posljedice raspada Mjeseca u orbiti Zemlje opiše apsolutno naučno utemeljeno i uvjerljivo.
Ukratko, na Zemlju se sruči gusta kiša Mjesečevih krhotina, što će trajati hiljadama godina, i pritom zbrisati skoro sav život na našoj planeti. Jedna od mnogih kvaliteta Stefensona je to što voli da se, u maniru SF klasika, drži nauke gdje god je to moguće.
Iako raspad Mjeseca, kako za Business Insider navodi Danijel Frimen sa Univeziteta Berkeli, nije nemoguć, teoretski postoji scenario po kojem bi to moglo da se dogodi. Na primjer, ako bi u Mjesec udarila neka od lutajućih planeta. One u svemiru nisu neka rijetkost, svakako ne u našoj galaksiji u kojoj, prema procijenama "National Geographica" od prije pet godina, postoji 100.000 više takvih planeta nego zvijezda.
A zvijezda ima između 200 i 400 milijardi. Svemir je srećom toliko nepojmljivo veliki da takvi sudari mogu da se događaju vrlo rijetko. A ako bi se to ipak dogodilo i ako bi Mjesec bio uništen, zaista bi bilo moguće da se pretvori u sedam velikih krhotina, kako piše Stefenson, koje bi se Zemljinoj orbiti nastavile da se kreću okupljene oko svog gravitacionog središta.
"Zabava", međutim, tek počinje. Nebrojene sitne krhotine već tada bi počele da zasipaju Zemlju, čija bi se atmosfera još uvijek mogla da ih zaustavi. Drugo, samo je pitanje trenutka kad bi se, kao u romanu, dvije velike krhotine sudarile međusobno, raspale se, a zatim bi krhotine počele da udaraju u druge i u relativno kratkom roku ostaci Mjeseca bi se izmrvili do te mjere da bi gravitacija Zemlje počela masovno da ih privlači.
Naša planeta bi u trenutku bila zasuta bombardovanjem kamenja iz svemira kakvo ne pamti još od svog postanka prije više od četiri milijarde. Tolike krhotine oko Zemlje značile bi da više ne bi mogućnosti da se pobjegne sa planete. Svaka letjelica, raketa, satelit, bili bi vjerovatno nečim pogođeni.
Od trenutka raspada Mjeseca do takvog stanja protekle bi samo dvije godine. Zemlja bi bila okružena "oblakom" krhotina, u obliku torusa (obrtna površ koja se dobija rotiranjem kružnice u trodimenzionom prostoru), koje bi stalno zasipale planetu.
To bi značilo da bi svaka gromada koja bi pogodila Zemlju, svoju ogromnu brzinu sudarom sa planetom pretvarala u ogromnu toplotnu energiju. Površina naše planete postala bi tako topla da bi okeani proključali, a takvo stanje bi potrajalo između 5.000 i 10.000 godina.
"Uopšte me ne iznenađuje 10.000 godina takvog bombardovanja, naveden u romanu", rekao je Frimen.
Planetarni fizičar Erik Asfaug opisuje na šta bi ličio kraj tog najžešćeg razdoblja svemirskog bombardovanja Zemlje:
"Sve bi se završilo spljoštenim prstenom sa udarcima koncentrisanim oko ekvatora."
Nešto slično Sunčev sistem je već viđao. Uopšte, naučnici smatraju da su prsten krhotina kakav ima Saturn, a nije isključeno i neki od mnogo rjeđih oko Jupitera, Urana i Neptuna, posljedica upravo jednog razorenog prirodnog satelita.
Kao što Stefenson navodi u svom romanu, jedini način za ljudsku rasu da preživi bila bi kolonizacija izvan svoje matične planete, a onda eventualno mnogo godina kasnije i povratak, kako bi se ispitala mogućnost kolonizacije onoga što bi preživjelo bombardovanje Mječevim krhotinama.
(EXPRESS.HR)
