Liturgiju i parastos stradalom mužu i komšijama, nakon četvrt vijeka, nije mogla da isprati na nogama. Ljubica Sedlić ovaj 26. mart presjedila je u porti crkve svete Velikomučenice Marine u Sijekovcu.

Gazi osmu deceniju, ali mart 1992. dobro pamti.

"Teško pada, jako jako teško, kako je to izgledalo i kako je bilo, moj muž je mučki nastrado, neprijatelj ga polio benzinom i zapalili su ga živog", kazala je Ljubica Sedlić iz Sijekovca.

Slike su svježe i u sjećanju Jelice Zečević. Od muških glava te porodice spasao se samo Branislav koji u vrijeme zločina nije bio u kući.

"Teško mi je  - tuga. Ovdje sam bila u podrumu zajedno smo pobjegli od granata da bi nas dušmani istjerali i ubijali", kazala je Jelica Zečević.

Za svirepa ubistva sijekovačkih Srba, do sada samo jedna presuda. Na deset godina pravosnažno je osuđen Zemir Kovačević.

"Nema procesuiranih hrvatskih državljana. Hrvatsko pravosuđe i institucije su prije dvije godine zabranili pristup arhivama, materijalnim dokazima, koji se nalaze u Hrvatskoj kako bi se mogla lica procesuirati i to je loša poruka", rekao je Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih civila.

Poruka nadležnih nakon dvije i po decenije je da vjeruju u pravdu i da se zločin ne smije zaboraviti. Da je ponove od zvaničnika Srpske došli su predstavnici Narodne skupštine i resorni ministar.

"Dugujemo im što su verifikovali svojim žrtvama RS i sve ono što mi danas imamo na ovom prostoru kao slobodan častan i dostojanstven narod", izjavio je Milenko Savanović, ministar rada i boračko invalidske zaštite RS.

Na današni dan, u jednom satu, ubijeno ih je devetoro, a tokom marta 1992. stradalo je 46 mještana Sijekovca. Broj onih koji se poklananju njihovim sjenima iz godine u godinu je manji. Osim porodica, predstavnika boračkih udruženja i ponekog zvaničnika Srpske, žrtvama stradanja, koje je početkom rata potreslo regiju, počast su odali i prvi ljudi Broda i Vukosavlja.