Kada sam prije šest godina napustila rodni Alep u Siriji bila sam neutješna i plakala danima, ali nakon što sam upoznala Banjaluku i druge gradove u Republici Srpskoj shvatila sam da i neke druge sredine mogu podjednako prihvatiti i zavoljeti, rekla je Hilda Hrekes koja već tri i po godine studira u Banjaluci sa bratom Jamenom.

Ona je ratom zahvaćenu Siriju napustila 2011. godine i pridružila se bratu Jamenu koji je dvije godine ranije otišao u Zagreb kako bi počeo studije na Medicinskom fakultetu. S obzirom na to da su troškovi života u Hrvatskoj bili veliki, a računi u Siriji blokirani, roditelji im više nisu mogli slati novac. Odlučili su da se krajem 2013. godine presele u Banjaluku gdje je Jamen upisao stomatologiju, a Hilda farmaciju. Vrlo brzo su se uklopili u novu sredinu, pa tako Hilda u slobodno vrijeme zapjeva u crkvenom horu, a Jamen se honorarno bavio prevođenjem. Ovaj mladić je postao član jednog od komiteta Međunarodne federacije udruženja studenata medicine gdje je angažovan kao nacionalni službenik za ljudska prava i mir.

- Na svakom koraku Banjalučani su se potrudili da nam olakšaju život i bukvalno se osjećamo kao kod svoje kuće - poručili su oni.

Hilda kaže da otkada je stigla u Banjaluku uči srpski jezik.

- Trudim se da saznam što više o kulturi, običajima i tradiciji srpskog naroda. Od svoje desete godine sam zavoljela duhovnu muziku, zbog čega sam i odlučila da postanem član banjalučkog hora "Jedinstvo". Pjevala sam u Hramu Hista Spasitelja u Banjaluci, ali i drugim pravoslavnim svetinjama širom Srpske - kaže Hilda.

Svojim glasom uveličala je i liturgije u manastiru Osovica kod Srpca, a početkom juna održala je predavanje u srbačkoj Narodnoj biblioteci na kojem je sa bratom Jamenom govorila o životu pravoslavnih vjernika u Siriji.

- Naša zemlja je lijepa i bogata i svi smo živjeli u miru i slozi. Pravoslavaca je bilo devet odsto do početka rata, imali smo slobodu vjeroispovijesti i hramove u koje smo redovno odlazili. Prihvatali smo mnoge izbjeglice iz Palestine, Iraka i drugih zemalja, a sada smo se i sami našli u istoj ulozi. U Alepu su nam i dalje roditelji, brat i sestra i nadamo se da će ostati živi i zdravi - kaže Jamen.

Hilda i Jamen ne znaju gdje će ih put odvesti, ali se puno i ne opterećuju time.

- Niko od nas ne zna šta ga čeka sutra. Nismo ništa znali o Banjaluci, a brzo smo je zavoljeli. Donedavno nismo znali ni da postoji Srbac, a kamoli da ćemo u njemu pričati pred širokom publikom. Možda ćemo nastaviti život u drugoj evropskoj zemlji ili se vratiti u Siriju. Ali, šta god da se desi, čuvaćemo ono što smo stekli u prošlosti i širiti svoja znanja za ono što nas čeka u budućnosti - rekla je Hilda.

Običaji

Jamen i Hilda Hrekes često svojim novim sugrađanima govore o sirijskim običajima, koji su za mnoge nepoznanica. Prema njegovim riječima, sklapanje brakova između pripadnika hrišćanske i islamske vjere nije tako često u njegovoj otadžbini, dok je brak među hrišćanima pravoslavne i katoličke vjere svakodnevica. Hilda kaže da svadbe u Siriji traju i po tri dana, a mlada po dolasku u kuću mladoženje ostavlja pečat, tako što utisne ruku u smjesu na zidu i potvrđuje da je u novom domu.

- Mladenci se kite zlatom i novcem, ali ne izostaju ni pokloni poput bijele tehnike. Obilježavamo sve važnije praznike kao i Srbi. Imamo mnogo sličnosti po raznim običajima, kao što su slave, i to je lijepa tradicija koju treba njegovati - smatra ona.

(Glas Srpske)