Kada je "Gardijan" objavio pismo u rubrici lajfstajl nisu ni slutili da će tolikom brzinom prostrujati internetom. Tekst je ispovijest čitateljke i pisan je iz srca, i to odavno slomljenog. Objavljujemo ga u cjelosti:
"Bili smo u braku 21 godinu, a zajedno 25. Prošlo je tri dana od kada si mi rekao da me više ne voliš. Ne mogu da opišem kako sam se osjećala. Kao da sam gledala neku dramu sa televizije, kao da sam gledala kroz ekran.
Bio je to posljednji dan nečega što bi mogao da bude posljednji porodični odmor i šetali smo divnim predjelima sa mlađom kćerkom. Sjeli smo, a ona je otišla da istražuje. Mislila sam da bi to bilo dobro mjesto i vrijeme da pričamo. Insistirala sam na razgovoru.
Ti si se distancirao i tvoje skoro udaljavanje me je pritislo na to. Mislila sam da će to biti još jedan u nizu razgovora "provodiš previše vremena bez nas, odmah se promijeni" koje smo imali u toku godina.
Rekao si da nisi bio srećan, da želimo različite stvari, da nisi siguran da li se raduješ penziji uz mene. A sada, jedina konstantna stvar u mom životu, tvoja ljubav, je izgleda isparila. Ipak, mislim da sam to prokleto dobro pogurala. Mogla bih da plačem (i jesam, mnogo), zbog onoga šta sam učinila našoj vezi. Bila je tako dobra, puna ljubavi i uspjeha na toliko mnogo načina.
Znam da sam te fizički odbila mnogo puta (ne znam uvijek zbog čega), i da si ti skoro uvijek meni pružao ljubav. Obziran si, pažljiv i sjajan ljubavnik, najbolji koga sam imala. Zašto sam bila ovakva prema tebi? Djeluje potpuno nelogično sada kada sam sve zapisala.
Shvatala sam tebe i tvoju ljubav zdravo za gotovo. Ali tvoja aljkavost i shvatanje mene zdravo za gotovo isto nisu pomogle. Uvijek si bio slobodan u izražavanju emocija, ali otkada smo imali "onaj" razgovor odbijaš da me takneš, kao da sam ti odbojna. Svaki put umrem pomalo iznutra. Vodili smo ljubav od tada u mom pokušaju da spasem brak i bilo je fantastično kao i uvijek.
Rekla sam ti da mi je žao, kako ne mogu baš da se promijenim, ali ću biti bolja verzija sebe. Rekla sam kako bih mogla da isiječem sebi jezik zbog stvari koje sam ti rekla i kako sam ponosna na tvoj uspjeh u poslu.
Ti si mi odgovorio da ne možeš protiv onoga što osjećaš, da se lijepo slažemo, ali da ne znaš da li je to dovoljno uprkos svemu što smo zajedno preživjeli i da imaš osjećaj da te stalno spuštam. Tako me je sramota.
Pitala sam te da li želiš da spasemo ono što imamo. Rekao si da ne znaš, da ne možeš da kažeš "da" ili "ne", tako da ne mislim da baš nema nade. Ipak, moram da budem realna. Ne želim ostatak života da provedem sama. Toliko si mi drag i bio si mi oslonac. Tek sada shvatam koliko te volim i koliko sam glupa bila.
Moji problemi sa težinom su me zadžravali proteklih deset godina, ali vježbala sam i sada sam izgubila na težini. Toliko se bolje osjećam po pitanju mog tijela i još malo pa ću se vratiti na mršavu figuru. Uvijek si hvalio moj izgled, ali jedva da si pomenuo moje mršavljenje. To je simptom tvojih osjećanja, očigledno.
Možda se glupavo nadam, ali to je jedino što me sada drži u životu. Oboje smo rekli samo jednom prijatelju i složili se da ostane na tome dok ne prođe nekoliko rođendana u porodici. Tako se nadam da ćeš ostati. Toliko toga smo stekli. Nadam se da će nam bračno savjetovanje pomoći. Nastaviću sa životom šta god da se desi, ali mislim da bi to bio mnogo prazniji život bez ljubavi za oboje.
Tvoja supruga koja te voli i kojoj je vrlo žao!"
