Kad kažete Banjaluka, romantičari će pomisliti na lijepe žene, šetnje pored Vrbasa i aleje, sladokusci na ćevape i "Nektar" pivo, a nostalgičari na vrijeme kada su Banjalučani bili najbolji rukometaši na svijetu.

Neki od brendova, koji su proslavili Banjaluku, stvarani su dugogodišnjim predanim radom, dok su drugi dar prirode ili urbana legenda, piše EuroBlic.

Ovo je mali podsjetnik na znamenitosti koje Banjaluku čine Banjalukom i koju nijedan turista ne bi trebalo da propusti.

Ćevapi za Tita i Noleta

Svi znaju da se pravi u pločicama, peče isključivo na roštilju na drveni ugalj i služi u lepinji sa lukom sječenim na rebarca, ali recept za pravi banjalučki ćevap je tajna, koja se prenosi s koljena na koljeno.

O njegovom porijeklu i danas se vode debate. Dok jedni tvrde da je “izum” porodice Đuzel, koja je 1920. doselila iz Glamoča i čiji je potomak, Mujo, najpoznatiji banjalučki majstor ćevapa, drugi vjeruju da je banjalučki ćevap postojao i prije Muje.

Ipak, Mujin ćevap je glavni lik mnogih urbanih legendi. Po jednoj od njih, Mujo je 1978, kada je Tito boravio u Banjaluci, usred noći pozvan u hotel “Bosna” da maršalu spremi ćevape.

Njegov unuk Adis Smailagić, koji je naslijedio radnju, ovaj specijalitet je spremao za Novaka Đokovića. Obojica velikana su, navodno, bili oduševljeni banjalučkim specijalitetom.

Pivo za bogove

Proizvodnju piva u Banjaluci su prije 140 godina započeli redovnici trapisti.

Od male samostanske radionice, pivara se razvila u modernu fabriku, a banjalučki “Nektar” se izvozi evropske zemlje, Kanadu i Australiju. Ipak, najviše se pije u Banjaluci, gdje se odomaćila i izreka: “Bogovi piju nektar, a Banjalučani Nektar pivo”.

Iako se danas pakuje u različitu atraktivnu ambalažu, “Nektarova” klipača – starinska boca piva od pola litre, zadržala je kultni status među pivopijama.

Neki gurmani čak tvrde da samo uz “Nektar” pivo banjalučki ćevap ima pravi šmek.

Vrbas za hrabre

O svojoj rijeci Banjalučani su vijekovima pjevali pjesme i po njoj nazivali kafane, sportske klubove, fabrike, kulturno-umjetnička društva.

Restorani i kafići uz Vrbas, sa prostranim terasama u hladovini, naročito su privlačni s proljeća i ljeti. Mada je rijeka hladna, pa su mnogi Banjalučani proveli život ne okupavši se nikad u Vrbasu, hrabri kupači se već od maja sakupljaju na Abaciji i drugim vrbaskim plažama.

Skokovi sa Gradskog mosta su već 60 godina obavezan program manifestacije “Ljeto na Vrbasu”. Poznavaoci ovog sporta tvrde da je skakanje sa banjalučkog mosta opasnije i zahtjevnije od skokova sa Starog mosta u Mostaru.

Dajak

Jedan od simbola Vrbasa i Banjaluke je i dajak čamac.

Po legendi, prvi dajak je “u davna vremena” napravio div sa Vrbasa, kako bi svog sina spasao od potopa. Istorija, međutim, svjedoči da su laki uski čamci, kojima se upravlja uz pomoć duge motke, nastali iz praktične potrebe: kao prevozno sredstvo, u vrijeme kada u gradu nije bilo mostova ni puteva.

Danas služe za zabavu i rekreaciju, a tokom ljeta po pristupačnim cijenama se može iznajmiti čamac i čamdžija za “šetnju” rijekom kroz Banjaluku.

Rafting

Posljednjih godina glavna atrakcija na Vrbasu je rafting, a naročito su popularni novogodišnji rafting, koji se održava 30. decembra, te noćni spust na osvijetljenoj rafting stazi u kanjonu Vrbasa.

Turistički rafting na Vrbasu nudi tri staze, dužine 5, 11 ili 21 kilometar, a na tom putu rafteri će vidjeti srednjevijekovne tvrđave Zvečaj i Grebe, prirodni kamenti most, te nekoliko izvora i pećina uz rijeku. Rafting staza se nalazi dvadesetak kilometara od centra grada.

Kastel

Tvrđava Kastel nalazi se u samom centru grada i jedno je od najstarijih utvrđenja na Balkanu.

Vjeruje se da su je prvi sagradili Rimljani, u trećem vijeku nove ere, a da su je kasniji okupatori dograđivali i prilagođavali svojim potrebama. Od 1950. je na listi spomenika prve kategorije, ali je decenijama bila zapuštena.

U obnovu Kastela, koja je počela prije dvije godine, Evropska komisija i Grad su uložili oko pet miliona evra. Na tvrđavi se ljeti održavaju koncerti i festivali, po kojima je Banjaluka prepoznatljiva u regionu.

Aleje

Banjaluku krasi impresivnih 35 kilometara drvoreda, u kojima dominiraju lipa, kesten, platan, jasen i javor, pa se i za navrelijih ljetnjih dana Banjalukom može šetati po hladovini.

Prve banjalučke aleje podigla je austrougarska okupaciona vojska prije više od 130 godina. Prve mladice sa Kozare su donesene i uz Carski drum zasađene 1880. po naređenju austrijskog generala, barona Jelsona. Legenda kaže da su drvored čuvali naoružani vojnici uz naredbu da pucaju na vandale, koji kidaju mladice.

Banjaluka je, kao grad zelenila, poznata i po parkovima u kojima su postavljene i sprave za “strit vork aut”, odnosno vježbanje na otvorenom.

Banjalučanke

Urbana legenda o Banjaluci, kao gradu u kome živi sedam žena na jednog muškarca, opstaje decenijama, iako svi popisi stanovništva nedvosmisleno pokazuju da ona nema veze sa istinom.

U Banjaluci živi podjednak broj muškaraca i žena, a tako će, tvrde demografi, i ostati.

Za razliku od legende o brojčanoj nadmoći, mit o ljepoti Banjalučanki ima osnova. U posljednjih dvadesetak godina tri Banjalučanke su pobijedile na izborima za mis Jugoslavije, BiH i RS.