Profesionalni vozač kamiona, u Kanadu je otišao "trbuhom za kruhom" gdje mu je početna plata bila oko 2.700 evra. Kaže da u životu uživa punim plućima.
Orahovčanin Antonio Straga na putu je više od 20 godina, kaže da je srećan što je otišao ne iz Hrvatske, nego i iz Evrope.
“Prije nisam nikada bio slobodan. Zbog posla nisam imao vremena za porodicu. Sad se ženim za mjesec dana. I drago mi je da sam otišao ne iz Hrvatske, nego iz Evrope”, ističe on za Tportal.
Vozačku karijeru počeo je u vojsci, a nakon toga je vrlo brzo kao 19-godišnjak našao posao u Italiji.
“Porjeklom sam Italijan. Zbog svog porjekla brzo sam dobio papire. Prvu godinu sam vozio samo u Italiji, a onda narednih 19 godina u čitavoj Evropi”, govori Straga.
Nakon što su Poljska, Slovačka i Češka, a zatim i Bugarska, ušle u Evropsku uniju velik broj italijanskih firmi otvorio je svoje filijale u tim zemljama, privučene nižim poreskim opterećenjima.
“U Italiji je gazda za mene plaćao 730 evra za penzijsko, zdravstveno i porez, a u Slovačkoj 150 evra. Na papirima bili smo prijavljeni u Slovačkoj, a kompanija je i dalje fizički bila u Italiji. Plata mi se gotovo prepolovila. Pukao sam, ostavio sve i vratio se u Hrvatsku. Nakon četiri mjeseca našao sam oglas da kanadske kompanije traže vozače. Otišao sam na intervju u Zagreb i tako je sve krenulo. Proces je trajao pet mjeseci i koštalo me sve skupa 6000 kuna (oko 800 evra) sa ljekarskim i ostalim papirima”, kaže Straga.
U Kanadu je stigao sa još 11 ljudi iz Hrvatske. Neki od njih, prisjeća se, nisu nikad ni vidjeli kamion, a kamoli ga vozili. Kako su oni upali u čitavu priču, još mu uvijek nije jasno.
“Svako je morao da ima 4.500 kanadskih dolara (oko 3.000 evra). Kompanija koja nas je angažovala tražila je da odemo u profesionalnu školu za vozače. Sa smještajem i, ako ste položili sve u roku od dvije nedelje, to je koštalo 3.600 kanadskih dolara. Neki su se vratili kući bez novca, a nekima su trebala četiri nedjelje da sve polože, za što su platili 7.000 dolara ", kaže ovaj vozač.
On je sve prošao u roku i tri nedjelje od dolaska u Kanadu, tačnije u zapadnu pokrajinu Britansku Kolumbiju, pa je počeo i da radi. Unapred je od firme dobio akontaciju od 1000 dolara.
“Počeo sam od najgoreg posla, ručnog istovara kontejnera u velikim trgovačkim centrima. Nakon nedjelju dana sam poludio i rekao da to neću više raditi. Doveli su me za vožnju dugih tura, a ne za istovarivanje kamiona. Tri dana sam bio kod kuće, a onda sam dobio svoj kamion i međuprovincijske ture. Mnogo ljudi to nije uspelo, a ja sam imao volje, iskustva i pokazao sam im da ne mogu da me gaze ', prisjeća se Straga.
Plata mu je u počecima iznosila 3400-4000 kanadskih dolara (do 2.700 evra). Dažbine za stanove se kreće od 700 do 1200 dolara, a za hranu mjesečno tročlana porodica potroši 400-600 dolara. Grejanje je uključeno u stanarinu dok struja mjesečno košta od 60 do 90 dolara. Pristojan automobil može da se kupiti za nekih 600 dolara.
“Sve ovo govorim za pokrajinu Albertu, u kojoj sada živim. Čovjek, ako malo pazi, sigurno u početku može da uštedi 1.000 dolara mjesečno (oko 700 evra). Sada mi je plata veća, ali i više trošim. Život nije samo posao i štednja “, ističe.
Alberta je naftom najbogatija kanadska pokrajina. Gotovo sve količine koje su se izvozile išle su u susjedni SAD. Kako su Amerikanci podigli domaću proizvodnju, to se nepovoljno odrazilo na kanadsku naftnu industriju.
“Alberta je u recesiji kakvu niko ne pamti. Oko 150.000 Kanađana je izgubilo posao i ta brojka samo raste. Ljudi ostaju bez kuća i automobila. Ali i dalje je velika potražnja za stranim radnicima. Morate da znate da ćete u početku malo da radite. To može i duže da potraje, zavisno od pojedinca i njegove snalažljivosti. Morate da pokažete da imate želju i volju za poslom. Mnogo je ljudi isplivalo i dobro živi. Opet, velik broj njih se razočarao, ali ja živim bolje i kvalitetnije nego u Italiji i Hrvatskoj ', zaključuje svoju priču Straga.
