Njeni proizvodi završili su u većini evropskih zemalja, SAD, Australiji, u Dubaiju i na Baliju. Mušterije su kaže počele prepoznavati kvalitet njenih opanaka zbog čega je ubijeđena da pravi posao tek počinje.
Za kratko vrijeme napravila je više od 500 opanaka, koji su u potpunosti njen ručni rad, od koji su mnogi završili u inostranstvu i to većini evropskih država, SAD-u, Australiji, ali i u Dubaiju i na Baliju.

Ona od decembra prošle godine pravi makedonske, šopske, šumadijske sa kljunom i bez kljuna, pertlaše, te krajiške opanke.

Mira je završila hemijsko-tehnološku školu, poslije čega se bavila svim i svačim. Radila je kao hemičar, kuhar, slastičar, raznim vrstama ručnog rada. Svim, kaže, veoma uspješno.

-Kad je došlo do opanaka onda sam shvatila ako sam sve radila toliko dobro i ovo ću vjerovatno raditi dobro – kaže Mira Čavlović – Jalić.

Opanke je počela praviti zahvaljujući projektu Turističke organizacije, Opštine Laktaši i UNDP-a, koji su organizovali obuku nekoliko osoba.

– Obuka je tekla zaista teško, imali smo ženu koja nije bila opančar i koja nam je pokazivala i pomagala da to odradimo, ali koliko ja to nisam znala, čini mi se da nije ni ona – prisjeća se Mira.

Težak početak

Najviše su, kaže, učili na svojim greškama.

-Ispočetka je bilo strašno teško, koža je specifičan materijal, neobična je, nije kao bilo koja tkanina, ima neke svoje i dobre i loše strane. Ispočetka mi je bilo strašno, nisam znala, prvi put sam se srela sa kožom. Imala sa sam i žuljeve i krvi i patnje i svašta je bilo. Trajalo je to neka dva tri mjeseca dok sam naučila da baratam sa kožom – rekla je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Mira Čavlović -Jalić.

Pokazujući svoje ruke sa dugim, nalakiranim noktima, objašnjava da sada može da radi takvim rukama, da nema žuljeva, ni otvrdnuća.

-Koža i jedna druga se navikla i moje ruke na kožu i koža na mene. Sad mi to ne predstavlja nikakav problem – kaže Mira

Kao nastavak projekta pristala je i da se registruje kao opančar, pa je kaže jedini registrovani proizvođač opanaka u BiH. Iako je obuku prošlo ukupno šest kandiata ostale Mirine kolege nisu željele da nastave s ovim zanatom.

-U stvari nije problem napraviti opanak, sve uraditi, što se tiče svih vrsta, ako znaš jedan, znaš sve i jedan, ali problem je tržište, cijena na tržištu. Mi imamo Srbiju koja 100 i više godina radi opanke i drže monopol – kaže Mira Čavlović -Jalić.

Njeni opanci su isti, ali ipak, drugačiji jer radi mnogo debljom, kvalitetnijom i skupljom kožom, za razliku od kolega iz Srbije.

-U posljednje vrijeme osjetim da ljudi prepoznaju i da su moji opanci kvalitetniji, bolji i mislim da sad tek počinje posao – kaže Mira.

Njeni proizvodi najpotrebniji su folklornim društvima, a osim toga ima i mnogo individualnih narudžbi. Prvu veliku narudžbu radila je za Kulturno umjetničko društvo (KUD) Soko iz Minhena, za koje je pravila 80 opanaka, svih šest modela koje radi. Nakon toga nižu se KUD iz Prnjavora, banjalučkog naselja Lauš, Potkozarja, Trna i tako dalje.

Za vrijeme posjete ekipe AA njenoj porodičnoj kući u Laktašima Mira Čavlović -Jalić posvetila se izradi šumadijskih opanaka za djevojku koja želi da se uda u ovakvoj obući.

Osim onih koje radi po narudžbi, najbolje ide prodaja malih opanaka, koje mušterije kupuju djeci, uglavnom za krštenja.
Na pitanje da li je lakše praviti male ili velike opanke, kaže da u izgledu nema razlike.

-Ipak, teže je praviti male opančiće, manje kože, manje svega ide na njih, ali su zahtjevniji za uraditi, jer su mali, nepristupačni, treba sve što se uradi na velikom uraditi na malom opanku i da bude isto – kaže Mira.

Najteža nabavka kalupa

Za materijal odnosno kožu, kopče i nitne se snalazi, a najteže joj je nabaviti kalupe koji su joj neophodni za rad.

-Najveći problem su kalupi. Do kalupa dok sam došla, išla sam tri puta u Srbiju, oni su jako skupi i rade se samo u Jagodini, kod nas ih nigdje nema, a moram imati sve i jedan kalup, bar po jedan od broja 17 do 46, sad 48 – rekla je Mira.

Osnovni alat su joj makaze jer sa njima sječe kožu. Koristi i čekić, posebne eksere za kožu, koji ne hrđaju, klješta i makaze raznih veličina, šilo i slično.

– Kad se počne raditi svaka od tih alatki treba – kaže Mira.

Za sada radi u kući “zaposjela je kutak u kojem joj je najljepše”.

-Voljela bih da se ovaj zanat proširi na ovim prostorima, imam jednu prijateljicu, ona je za sada najistrajnija, pokušavam da je naučim da radi, uporna je, iako sam očekivala da će ona kao i drugi koji su dolazili da odustane nakon sedam do deset dana, još je tu. Naučila je dvije stvari za sada, što može da uradi i da mi pomogne, a treba još mnogo toga završiti. Dožu žene da uče, ali poslije sedam dana očekuju platu, a ni nakon tri mjeseca ne mogu sami da naprave jedan opanak, ne par. Ne vjeruju mi, ali kad počnu raditi vide da to nije tako lako – rekla je Mira.

Pokušava uključiti u posao nezaposlenog sina, koji joj pomaže u najtežem dijelu posla – isjecanju dna, odnosno đonova, kao i rezanju trakica.

-Imam želju da ga naučim raditi opanke jer posla nema. Ko zna da li će ta omladina na našem području imati jednog dana posla i kakvog. Voljela bih da ovo prenesem sinovima da oni to nauče. Možda vremenom shvate da je to dobar posao i dobar zanat. To je ustvari muški posao, ali eto ja ga radim – kaže Mira.

Objašnjava da joj je na početku za provlačenje trakica od kože, kroz đon trebalo tri do pet sati, a sada to završava za 15 minuta. Najveći problem predstavljale su joj povrede, jer je morala zaustavljati krvarenje na rukama kako bi nastavila sa radom. Bez obzira na tako teške početke, nastavila je i savladala sve tajne ovog zanata.

-Nastavila sam, Turističkoj organizaciji je trebao neko, a ja sam mislila da ja to mogu, niko nije htio to da radi. Zato što kod nas toga nema to je izazov, a ja volim izazove –kazala je Mira Čavlović -Jalić, opančar iz Laktaša.