"Prije tačno 22 godine preživjeli smo pravi pakao. I počeli novi život, a svi su se snalazili kako su znali i umjeli. Teško je i prisjetiti se strahota iz kolone", kažu oni koji su novi dom našli u Veterniku nadomak Novog Sada, nakon što su protjerani sa vjekovnih ognjišta. Svako ima svoju muku, o kojoj i danas pričaju s gorčinom.

"S početka je bilo jako teško, neimaština, nisam imao ni novca. Tamo sam ulagao u kuću, 1991. sam uložio 15.000 maraka. Došao sam ovdje sa 600, odnosno 60 dinara, tako da nije bilo ni za cipele, ni za ništa", kaže Žarko Matšić, izbjeglica iz Hrvatske.

"Držimo se zajedno", pričaju protjerani Srbi. Ne znaju koliko ih u Veterniku tačno ima, ali u šali vole da kažu - svratite u kafanu, pa ćete vidjeti. Ali, možda zbog velikih vrućina, danas i nije bilo pravo vrijeme za kafanu. Zato smo, u potrazi za mjestima okupljanja, zatekli i one koji i na vrućini zarađuju za zivot, prisjećajući se kako su se snalazili kad su došli u nepoznat kraj.

"Mi smo došli iz jednog podneblja gdje smo naučili da radimo. Nije nama bilo lako ove 22 godine, ali većina nas se ovdje prilagodila, ovoj našoj Srbiji. I prilagodili se, već smo napravili kuće svoje, naša djeca su se rodila ovdje, oni čisto pričaju ekavski. Ja ovdje pričam pola ijekavski, pola ekavski", kaže Milorad Radić, izbjeglica iz Hrvatske.

Ima i onih koji su tek nedavno došli u Veternik. Mirko Ćalić je bio u Somboru, a drago mu je, kaže, što je došao u mjesto u kojem žive ljudi s kojima se, možda, i najbolje razumije. O čemu god da pričamo, kaže, uvijek se vraćamo na svoju muku.

"Skoro nam je svakodnevno, mi koji smo to proživjeli i doživjeli, to nam je osnovna tema, pored muka koje smo sve doživjeli, izmučili se. I stambenih jedinica i smještaja, i to je svakodnevna tema. Tu su i razgovori o Oluji i istjerivanju, nepravdi i tako", kaže Mirko Ćalić.

Dok mještani pričaju svoju muku i pokazaju koliko su dobri domaćini, od jutros traju pripreme za dane obilježavanje velikog stradanja i progona Srba iz Hrvatske. "Drago nam je što je ove godine baš Veternik odabran, jer nas tu, poslije Busija, najviše ima", kažu oni.

"Jedan novi život, kako ko se snašao. Ja sam, recimo, mlad otišao, ali za starije ostavilo je mnogo veće posljedice. Ljudi koji su imali poslove, kuće, karijere, imanja, sve su napustili, pa početi ispočetka, jako teško", kaže Saša Lončar.

Veliki natpis na stadionu u Veterniku ove godine je opomena da mučni dani nikada ne smiju biti zaboravljeni. Na to podsjećaju i fotografije, sa najstrašnijim detaljima iz "Oluje" i brojkama, koje svake godine iznova podsjećaju da je vojna akcija u crno zavila brojne porodice, a na stotine hiljada Srba natjerala na ono najteže – da ostave sve što su imali i počnu novi život.