Nova sezona serije "True Detective" ne može biti mračnija

Upozorenje: mini spojleri u nastavku.

Posljednja epizoda serije Igra prijestola, one o kojoj se najviše pričalo i koju ste najviše skidali sa neta, izazvala je lavinu tekstova koji razmatraju koliko je nevjerovatno brutalna i mračna serija postala. Zašto bi bilo ko želio da gleda seriju koja je toliko lišena svjetla i nade?

Ipak, moramo da priznamo da je, u tom smislu, Igra prijestola u skladu sa danas prevladavajućim duhom vremena na televiziji. Od očigledno apokaliptičnih užasa serije Okružen mrtvima do jezivih ubistava u The Killing, mračnog traganja za serijskim ubicom u trileru The Fall, i možda najzanimljivijeg nadrealnog svijeta noćnih mora u Hannibalu, prestižna TV zemlja je veoma sumorna. Bar se Tirion ponekad napije i povremeno ispriča neku vickastu foru. I u taj jedva osvijetljeni predio, glodajući bocu viskija dok ubada sebe u oko da provjeri da li još nešto osjeća, ulijće True Detective, riješen da bude najsumorniji od svih.

Ako ste propustili prvu sezonu ove serije, teško je sada prenijeti uzbuđenje koje je izazvala u to doba. Ne pamti se više analiza, internet rasprava, stavova i razmišljanja za neku seriju koja nas ne guši zmajevima. Iako se prošla sezona završila sentimentalnom seansom, bila je neverovatno uzbudljiva i izdvajala se iz mnoštva drugih sumornih drama o serijalnim ubicama naročito zbog jezive južnogotičke atmosfere, nihilističnih monologa Rasta Kola kroz usta Metjua Mekonahija - većinom zasnovanih na mislima kultnog horor filozofa Tomasa Ligotija, zastrašujućih mističnih detalja pozajmljenih od čudaka legendi književnosti Roberta Čambersa i Lovkrafta i nokaut režije Karija Fukunage koji je doprinijeo stvaranju jedne od najlepše izgledajućih serija na televiziji svih vremena.

Međutim, u drugoj sezoni je sve to nestalo, kao i toliko leševa koji su nepovratno potonuli u močvarama Luizijane. Jedino što je preživjelo su pisac Nik Picolato i taj osjećaj samoozbiljnosti. Nastavivši sa korišćenjem partnerske formule "dobar pandur/egzistencijalno očajni pandur" iz prve sezone, sada pratimo četiri priče četiri lika koje igraju četiri poznata glumca.

Kolin Farel je Rej Velkoro, sumorni, ozbiljan pandur razoren zbog nedavnog razvoda. Vins Von je Frenk Semion, sumorni, ozbiljni gangster koji pokušava da pređe na poštenu stranu. Rejčel Mekadams je Ani Bezerides, sumorna, ozbiljna pandurka na motoru s kojom nema zajebavanja jer je "besna na cijeli svijet, posebno muškarce". Tejlor Kič je Pol Vudro, sumorni, ozbiljni pandur na motoru kog proganjaju iskustva iz vojske.

Svi četvoro nemaju baš srećnih trenutaka u životu, vjerovatno su svi alkoholičari, seks im nije baš neki i izbacuju kratke rečenice nalik na one iz Čendlerovih romana koje rijetko imaju smisla ("Nikad nemoj ništa da radiš zbog gladi, čak nemoj ni da jedeš", jedan je od dijetetskih i životnih saveta koje Vins Von često daje.

Uloga Mekadams djeluje kao da je ubačena kao odgovor na relativno smislene kritike da je pažnja tokom prve sezone bila usmjerena na leševe mladih žena, a ne na žive ženske likove. Bezerides je svakako živa, kao i ostala tri glavna lika, iako ona potiče iz škole pisanja Jakih Ženskih Likova u kojoj "jak" znači "stvarno otkida na viski i voli da ubada nožem u svašta", a "žensko" samo znači da ulogu "igra žena".

Ako vam se čini da su ova četiri lika stvorena zahvaljujući upotrebi Generičkog algoritma za pisanje scenarija za krimiće, moram da priznam da je manje-više tako, bar u ove tri epizode. I za to svakako nisu krivi glumci, koji su ušli u najdublju sumornost i mrak svojih uloga - iako je Vins Von manje ubedljiv kada se šetka između lika impotentnog biznismena i pretećeg vođe krimi bande. Ali cela serija, za sada, deluje kao kolaž noar krimića koji se dešavaju u Los Anđelesu, kao da je neko gledao filmove Kineska četvrt, Poverljivo iz LA i Veliki san, i pomislio, hoćete tvrde krimiće? E pa sad ću da vam dam najtvrđe što možete da zamislite.

Samo u prvoj epizodi, dobili smo korumpirane pandure, plantaže pomorandži, pornografiju, gala večere, razmažene dive, luckastu glumicu i neohipi komunu. Glavna misterija se vrti oko sumnjive kupoprodaje zemljišta, podmićenih političara i izmasakriranog tla. Bez čudaka, horora i nihilistične atmosfere iz prve sezone, nijedan od ovih elemenata ne izdvaja seriju od bilo kog do sad viđenog noara.

Ne pomaže i što se dijalog kreće od nimalo zapamtljivih rečenica poput —"Uvek je mišljenje dobrodošlo", "Brine me što pričaš takve gluposti", "Nisam tako dobar sa strane" — do zapamtljivo glupavih. Kada se Ani svađa sa sestrom ispred mesta gde ta ista sestra ima porno tezgu, kaže "Kada hoda, kao da žileti lupkaju jedan o drugi!" Bolesno ili tupavo?

Nego, pomenuli smo koliko je mrzovoljna serija? Ako vam to nije jasno iz svake pojedinačne scene, serija vam takođe nudi i zvučne detalje, od industrijskog klaparanja do zavijajućih pevača koji izgovaraju stihove tipa, "Ovo mi nije omiljeni život!"

Rejčel Mekadams kao Ani Bezerides u seriji 'True Detective.' Foto Lacey Terrell. HBO

Stvari se ubzavaju u drugoj i trećoj epizodi, delom zato što Picolato počinje da ubacuje istinsku jezovitost u glavni zločin, zajedno sa nekim čudnim sekvencama koje kao da su pokupljene od odbačenih ostataka veličanstvenog filma Mulholland Drive Dejvida Linča. (I drugorazredni Linč je kilometrima iznad većine TV proizvoda) I četiri glavna lika postaju definisaniji kako Picolato prelazi sa arhetipa na atipične ličnosti kada se postave osnove priče. A u centralnom zločinu krije se dovoljno misterije da će se gledalac vraćati bez frke. Plus, ipak je ovo HBO, tako da je produkcija vrhunskog kvaliteta.

Čak i ako se druga sezona serije ne bude izdvajala od ostalih koje smo naveli, svakako je deo društva. Serija je mračna, dijalozi naporni, a scene sjajne na onaj kul i hladan način koji sve više karakteriše "ozbiljnu" zabavu. Današnji film i televizija su ili umirene korporativne komercijalne igračke ili monohromske mizerije. Nedostatak radosti se smatra osnovnim zahtevom za umetničarenje. Čak i TV serije sa manjim brojem žrtava, poput Netfliksovog hita House of Cards, snimljene su skoro bez prestanka ledeno. Brate, čak i onaj smotani venzemaljski superheroj u svetlom spandeksu postaje nadrkani antiheroj u okruženju u kojem je "nikakvo šaljenje" pravilo za snimanje filmova.

Nema ničeg lošeg u tuzi i nesreći, i ja sam prvi ložana na krv, smrt i očaj u mojoj umetnosti. Ali ono što nedostaje današnjoj prestižnoj televizijskoj produkciji je raznovrsnost u tonu. Seks scena se snima jednako hladno kao i ubistvo, ručak se naručuje hladnim tonom kao i bezosećajni raskih. Koliko god da su mračne i tragične velike serije poput Breaking Bad, The Wire , or The Sopranos bile, nikada nisu bile samo mračne i tragične —bilo je i humora, apsurda, frikovštine i ljubavi. Čak je i prva sezona serije True Detective imala pomalo od svega, one iskrene lakoće u odnosu između Vudija Harelsona i Metjua Mekonahija. Tvorci serije su znali kako da snime užasne scene seksualnih zločina, ali i ortačkog razgovora na različite načine. Druga sezona nikako nije jedini krivac u ovoj — ispijam čašicu viskija —"Čoveče, toliko sam mračan, smoren i u bedaku" televizijskoj zabavi, ali istrajno sledi Snajderovu/Finčerovu/Nolanovu školu kuloće i previše, do detalja. U svetu u kome se sve snima u tamno plavom sfumatu, teško je razdvojiti jednu seriju od druge. Mislim, zar moraju serije o superherojima, krimići, trileri sa serijalnim ubicama, fantastika i kućne drame da budu istog izgleda i smisla?