Mihajlo Grujičić (58) iz sela Pavići sa Manjače poslednjih dana boravi na prijedorskim poljima kako bi za svoje blago obezbjedio hranu.
Za „EuroBlic“ priča da je ovčarstvo zavolio uz svoga oca, još kao dječak i da je nomad već 45 godina.
- Otac mi je bio nomad, držao je i čuvao ovce. I prije njega, djeda je imao ovce, ali manje. Evo ušli smo u treći vijek kako držimo ovce i bavimo se nomađenjem. Volio bih da ovo nastavi moja porodica, ali ne vjerujem da će neko nastaviti taj posao – kaže on.
Svake godine u oktobru mjesecu sa svojim stadom kreće u niže predele, te se tek pred prvi maj kreće nazad na rodnu Manjaču.
- Pređemo hiljade kilometara pješice. Obiđemo veliki dio RS, Krajinu, ali i FBiH, Krupu i Sanski Most. Nikada ne znamo kuda tačno idemo. Prije par dana prijedorska polja poplavila su zbog velike količine kiše i da nisam prije toga krenuo za Jutrogoštu, cijelo stado bi se pogušilo – priča Mihajlo.
Dodaje da je dobro upoznao predjele kojima prolazi, ali i ljude koji u njima žive.
- Rijetkost da imam neugodnu situaciju. To je slučajnost. Ja znam ko je kakav i zaobilazim mjesta gde bi moglo biti neugodno - kaže Grujičić.
Objašnjava da je decembar najteži dio godine za njega i njegovog radnika, i to ne zbog hladnoće već što se tada jagnje ovce.
- Desi se da se po 25 ojanji za jedan dan i noć. Moramo sastaviti svako janje sa njegovom majkom. Ima ih koji odu na različite strane, pa se ne mogu naći. Neke ih majke ne prihvate odmah, pa takve vežemo da se janjad doje. Ima sada dana da ne stignem jesti, ali nema veze, više volim da sam ja gladan, nego janje – priča on. Spasiti svako janje nakon dolaska na svijet za Grujičića ima neprocenjivu vrijednost. Često spasava i ovce, ako imaju komplikacija nakon što se ojanje, a vještine njihovog lečenja veoma dobro je savladao.
Navodi da su mu od velike pomoći dva psa, od kojih je jedan mađarski ovčar Džeki. Pored pasa, dobar dio posla obave i 4 magarca.
- Oni nose sav naš teret, šatore i svu opremu koju imamo. Nose i janjad kada je stado u pokretu. Stavim na magarca 6 gajbi od piva, iz kojih prije toga uklonim pregrade, pa one budu lagane. U svaku stavim po dvoje janjadi, tako da ih jedan magarac ponese po 12 kada selimo. Ljudi se čude i pitaju me šta će mi toliko piva, a ne znaju da su unutra janjad – priča on uz osmjeh.
Navodi da su neprespavane noći pod vedrim nebom ili u šatoru na raznim livadama, sastavni dio nomađenja.
- Nikada nam nije zima. Najgore je kada su kiša i vetar, tada moramo u šumi tražiti sklonište. Snijeg nije problem, uvijek bih volio da je snijeg – tvrdi on.
Budući da je kao dečak počeo da nomadi, kaže da se ne sjeća kako je Božić slaviti kod kuće.
- Ne znam kako je kod kuće, ali ja uvijek slavim Božić sa svojim stadom. Ispečemo sebi pečenicu, zapalimo svijeću u šatoru, a svoje stado okadim – ističe Grujičić.
Navodi i da svaki povratak u selo Paviće, nakon polugodišnjeg odsustva ima uvek jedinstve osjećaj.
Dodaje da je ponekad malo umoran, jer ga 45 godina niko nije odmenio u poslu. Ipak, kaže da ovčarstvo ne bi mijenjao za bilo koji drugi posao na svijetu.
Država da zaštiti ovčarstvo
Grujičić ističe da ovčari nisu zadovoljni brigom države za ovu granu stočarstva.
- Mnogo ulažemo u hranu za stoku. Letos ni vode nismo imali na Manjači, pa sam desetak kilometara vodio stado na vodu. Mnogo se patimo, prodajemo ovce po niskim cijenama. Sa druge strane, uvozi se zaleđeno meso u BiH, a naše domaće propada – zaključuje on.
