Bili ste prijatelji, kaže novinar, pa napišite par riječi, ako možete.

Još uvijek se sabiram, teško mi je da prihvatim ono što mi je saopštio nekoliko sekundi ranije - umro je Dragan Nikolić. Hoću, kažem, i završimo razgovor. Bili ste prijatelji, ostaje mi u glavi da odzvanja...

Da li smo bili prijatelji?

Ja vjerujem da jesmo. Kad provincijalac, a ja sam bio taj od glave do pete, ode u metropolu, pored velikih zgrada upozna i velike ljude. I ta činjenica ga definiše; on uči od tih ljudi, ugleda sa na njih, postaje bolji i srećniji. Da, srećniji.

I upravo taj osjećaj sreće se probija kroz talase tuge dok razmišljam o Gagi, kako ga zovu oni koji žele da se podiče bliskošću sa velikim glumcem. Srećan sam što sam imao priliku da uđem u njegov i Milenin život, i okrznem, očešem se o taj djelić slave, iskustva i šarma koji je nosio taj par. Gledao sam Dragana kako radi svoj posao, kako brani ugled svoje profesije, glumca.

Gledao i kako ga publika voli i poštuje. Gledao sam, kao da sad gledam, Gagu kako mirno sjedi u "Zvezdari", digao noge na stolicu, a dobrodržeće gospođe sa čežnjom bacaju poglede ka njemu i šepure se dok izlaze iz sale... On me, ne pomjerajući glavu, kratko pogleda i namigne, kao, prošao sam to, džaba gledaju, znam dril. Gledao sam i kako nježno voli svoju suprugu Milenu i brine o njoj, kako stoji uz nju sve ove godine (kao i ona uz njega).

Veliki Dragan i velika Milena, zajedno u slavi, u muci, zajedno kroz život, bez obzira na sve i svakog. Nekad smo bili i komšije, pili kafu uz more i pričali o pozorištu, o stvarima koje mu smetaju, o Ateljeu, o Parizu, o francuskoj kinematografiji i francuskim filmadžijama, o nekim našim budućim filmovima, scenarijima koje nikada nismo završili. I danas, nekad, naletim na folder pod imenom "Za Gagu", u kome stoje sinopsisi, neke nezavršene priče koje smo htjeli da napišemo i snimimo.

Iako smo osjećali da od toga nema ništa, redovno smo jedan drugog podsjećali na to, na taj budući film. Taj film nikada neće biti snimljen, kao što ni ja nikada neću znati da li smo bili prijatelji. On, Gaga, ima puno prijatelja, poznanika, saradnika, ima ih za pet života, a ne za jedan. Njegovi stvarni, pravi prijatelji, bliski njemu i Mileni, govoriće na komemoraciji o Gagi, pričaće o njemu, o životu sa Draganom, o radu sa Draganom, ja neću.

Ja nisam taj, nisam u tom, prvom redu, ali se guram, guram se u neki deseti, petnaesti, gdje god, guram se i nadam da smo bili - kao što reče uljudni novinar s početka priče - prijatelji. Govoriće oni o njegovoj dobroti, o njegovom šarmu, šmekeraju, o talentu, o stavu, o mudrosti, o piću; pričaće o legendi... I jeste, još za života, imao taj zvjezdani oreol oko glave, taj miris gradske legende, koji rijetki i imaju i znaju da nose. On je znao da nosi svoju slavu; imao gospodsko držanje, prirodan šarm starog beogradskog lafa.

Otišao je posljednji šmeker, otišao je Prle, otišao je Brana, otišao je onaj koji je pisao istoriju filma, pozorišta i televizije na ovim prostorima; otišao je, sa Gagom, i taj stari, neprežaljeni Beograd koji sam i ja, kratko, zakačio; otišao je jedan čitav svijet sa njim, svijet mnogo bolji od ovog. Čubura danas tuguje, a i mi sa njom. Jedino sam ja, u toj tuzi, priznajem, pomalo srećan, jer sam poznavao ovog velikog glumca i legendarnog šarmera sa beogradske kaldrme; jednog dobrog, toplog i plemenitog čovjeka.

Počivaj u miru, dragi prijatelju, neka te anđeli čuvaju i prate.

Voli te Nidža.

Nikola Pejaković,

B. Luka, 11. mart 2016.