Jovana Radovanovića mnogi znaju kao humanitarca, kao  predsjednika Udruženja porodica sa četvoro i više djece "4+", ali on je i jedan od "orlića sa Vlašića".

On je još kao dječak na ovoj planini trenirao skijaške skokove, a  imao je priliku da kao predskakač nastupi na Zimskim olimpijskim igrama 1984. godine u Sarajevu. Rado se prisjeća svoje sportske karijere i žali što nema više uspomena na taj period.

"Sjećam se onih mojih početaka, sa društvom, sa dječacima sa kojima sam odrastao, gdje smo pravili sami sebi skakaonice, pa skakali, gledali na TV-u tada te poznate skakače koji su nam i bili idoli i imao sam želju da skačem kao i oni, što mi se kasnije i ostvarilo", rekao je  Radovanović.

U početku su trenirali bez skija, trčali i radili vježbe, jer su čekali da im stignu skije iz Slovenije. Rijetki su ih imali, a Radovanović je zamolio jednog prijatelja da mu ih posudi. Stao je na skije i prvi skok, već je obećavao.

"Prvi put sam skočio puno dalje nego ostali što su skakači. Tada smo dobili i naziv 'orlići sa Vlašića', često smo bili u medijima. Bili smo baš simpatični. Interesantni medijima, javnosti. Meni je skakaona bila pored kuće, stavio zavoje one gumene i pravac na skakaonu", prisjeća se Radovanović.

U Sarajevu je 1984. godine nosio i olimpijsku baklju. Ništa se ipak ne može porediti sa nastupom na ovom takmičenju.

"To je teško opisati, to treba doživjeti tako nešto, pa da čovjek vidi šta je to i kako. Tad se susresti sa svim tim novim vašim idolima, Armin Kogler je moj idol bio, bio sam sa njim, razgovarao, pomogao mi je Primož Ulaga u prevođenju. Stvarno je velika stvar. Nastup tamo, kada vas prozovu, jeste da smo bili predskakači, ali velika je stvar biti na Olimpijadi", kazao je Radovanović.

Današnju situaciju ne samo u ski skokovima, nego i inače u sportu u BiH ocijenjuje kao tužnu i žalosnu. Za bolju budućnost smatra da je potrebno "izaći iz kancelarija" i tražiti talente za određene sportove, olakšati im treniranje, jer će se to na kraju višestruko isplatiti.