“Naravno da mogu. Rekao je Andrej da ćeš da me zoveš.” nakon tridesetak sekundi mi stiže odgovor na poruku koju sam poslao Nenadu Peruničiću. Koji minut ranije, mozgao sam ko bi mogo da bude najpozvaniji da prokomentariše nastup rukometaša Srbije na Evropskom prvenstvu.

Dok sam gledao novo mučenje, ovaj put, protiv Bjelorusije, sinulo mi je, pa, boljeg za tako nešto nema od zvanično najboljeg rukometnog trenera Srbije u 2017.godini.

Listam telefon, vidim da nemam broja. Ostao je na nekom starom telefonu.  Psujem u sebi, ali istovremeno se javljam prijatelju iz Beograda, svom imenjaku, za kojeg znam da je sa Nenadom “na ti”.

“Ma nikakav problem. Bas sam ga sreo danas. Evo ti broj, a ja ću da ga okrenem da mu kažem da ćeš da ga zoveš.”

Dva puta je odzvonilo, prije nego što se sa druge strane žice čulo: “Pozdrav za Banjaluku, šta se radi?”, javlja se Nenad Peruničić, tonom kao da čujemo svaki dan.

Kako red nalaže, prvo se upitasmo za zdravlje. “Šuti, muče me leđa ovih dana. Diskus hernija je opasan protivnik. Ali, izdržaću već nekako.” kaže mi Perun. Kako mi to reče, tako sam se prisjetio kakav je bio na terenu kao rukometaš. Beskompromisan, srčan, željan borbe, željan duela. Nije prezao od bitke “prsa u prsa”. Kako nam je, jedan takav nedostajao sada na Evropskom, pokušavam, ali ne uspjevam da ne mislim na malokrvnost srpskih rukometaša tokom utakmica u Hrvatskoj.

“U kolima sam, krenuo sam na sastanak sa upravom u klub, pa onda još nešto da završim po gradu. Tako ti je kod nas. Pored terena, moraš još na tristo stvari da misliš kada se baviš rukometom u Srbiji”, nehotice mi dočarava nimalo sjajnu situaciju u srpskom klupskom rukometu.

“Kako ste vidjeli nastup rukometaša Srbije na Evropskom prvenstvu? Govorilo se, pred početak prvenstva, da ćemo uvesti novine u igru, da ćemo napraviti korak naprijed, međutim na kraju ništa od toga”, počinjem zvanični dio našeg razgovora.

“Iskren da ti budem. Nakon Hrvatske nisam htio da ništa da komentarišem što se tiče igre”, nakon uzdaha, počinje Perun priču.

“Mislim da sam odavno sve rekao i da sam ukazao na suštinu stvari, ali to ovdje kod nas ne nailazi baš na pozitivne rekacije, ali Bože moj.”

Vraćam film na kraj minule godine. 29.12.2017. Nenad Peruničić je dobio priznanje za najboljeg rukometnog trenera u Srbiji. Reče tada, da je “reprezentacija šlag, ali da moramo da se vratimo osnovama. Moramo da se vratimo klubovima i ako ih ne budemo oporavaljali, ako ne budemo uvodili novi sistem, plašim se da ćemo i ono malo talenata gubiti. Kao čovjek koji dolazi iz jednog viteškog sporta kakav je rukomet, iskreno se nadam se da ćemo se dozvati pameti i da ćemo svi krenuti da radimo za dobrobit rukometa.

Ne mogu, a da ga ne podsjetim na tu izjavu.

“Neosporno je da još uvijek imamo veoma talentovanih momaka. Ali, prostor nam je sve više skučen. Klinci sve manje treniraju rukomet, jer ga prosto nema. Rukometa više nema u medijima, nije više toliko popularan kod nas. Nemamo više ni velike zvijezde u svjetskim okvirima. Sve su to stvari koje utiču na klince da se okrenu ovom sportu i da se zadrže u njemu.”

Surovo i iskreno. Bez imalo ustezanja, Peruničić je ogolio istinu o srpskom rukometu danas. Godinama bježimo od zdravog razuma, silovito poentira, baš onako kako je to radio na terenu tokom svoje 25 godina duge igračke karijere. Sve se to prenijelo i na reprezentaciju koja je ogledalo stanja u rukometu.

“Mi lutamo deceniju i više. Nisu su ti problemi od juče. Imamo manjak zdravog razuma, a nedostatak poštovanja prema onima koji to zaslužuju.  Previše je mladih trenera početnika radilo sa mlađim kategorijama koje su jednako bitne kao i seniorska reprezentacija. Na kraju krajeva, tu stasavaju rukometaši koji kasnije trebaju da izađu na veliku scenu. To lutanje traje. Doduše, imali smo onaj veliki uspjeh na Evropskom prvenstvu koje se igralo u Srbiji, ali ako gledamo kontiunuiet rezultata-to nemamo. Nažalost, odavno ne idemo na velika takmičenja kao favoriti i kao kandidati za osvajanje medalje. Sve se svelo na priču i potajnu želju da nešto možemo da napravimo, ali sa apsolutnom nesigurnošću i nevjerom da  je tako nešto zaista moguće. I to se vidi na terenu. Neosporno je da su pojedinačno, svi naši igrači veoma kvlaitetni, ali nešto im nedostaje kao ekipi. Izgubio se onaj naš prepoznatljivi karakter. Nekada smo, kada osjetimo da smo slabiji, 'ujedali' protivnika da bi podigli adrenalin,  da bi pokazali zube. Po tome smo bili poznati. A sada? Sada nam je karakter kao da svaki put igramo prijateljske utakmice. To mi smeta više od igre”, rekao je Peruničić.

Za reprezentaciju, tadašnje Jugoslavije, Peruničić je odigrao 142 utakmice. Postigao je 521 gol.  Kroz šalu kaže, više bih volio da je bilo obrnuto. Nacionalni dres je svetinja i u njemu moraš da daš sve od sebe, pa i preko toga, kaže osvajač broznane medalje sa Svjetskog prvenstva 1999.godine.

Priču nastavljamo u tom smjeru-odnosa prema reprezentaciji. Malo malo, pa se nađe neko ko ima “prečih stvari” od toga da predstavlja svoju zemlju na velikom takmičenju. “Reprezentacije je želja, a ne moranje”, kaže Nenad.

“Ja ne mogu da morališem na tu temu, i da kritikujem one koji danas odbiju poziv da igraju za nacionalni tim. Ja sam prvi to radio u prošlosti. To ne krijem. Propustio sam nekoliko velikih takmičenja zbog nekih svojih principa i svoje tvrdoglavosti. Jednostavno, suočavao sam sa nekim stvarima za koje sam tada mislio da ih ne zaslužujem.  Da li mi je danas žao zbog toga? Itakako mi je žao. Reprezentacije je jedna ogromna želja. Lični osjećaj pun emocija i patriotskog naboja.

Nažalost, danas je previše otkaza, ljutnje i uzimanja pasoša drugih zemalja. Sve to je ranije bilo nezamislivo. Stiglo je neko drugo vrijeme, ali ne želim nikome da držim pridike. To je stvari ličnog izbora. Ja znam, koliko smo svi mi koji smo tada igrali bili ponosni na nacionalni dres.”

I danas sam ponosan na svaki gol i svaki minut, koji sam odigrao za reperezentaciju. Kamo sreće da ih je bilo više, ponavlja Nenad ili “Terminator” kako su mu svojevremeno nadenuli nadimak. Nije teško pogoditi zbog čega. Snažan i koruplentan, bio je noćna mora za golmane. Nije se libio da potegne sa devet metara, a lopta bi kao tane završila u mreži. Bila su to neka druga rukometna vremena. Danas je sve otišlo “u snagu”, daje svoj sud o zbivanjima na Evropskom prvenstvu.

“Definitvno je sve otišlo u snagu. To je današnji rukomet. Jako se puno trči. Dosta je taktičkog nadmudrivanja, pogotovo prilikom igre bez golmana. Tu dolazi i do dosta grešaka i lakih golova. Francuska je i sa manjkom lijevih bekova, na ovom prvenstvu, veoma dobra. Vidljiva je ta sigurnost i vjera koju oni posjeduju. Uvjereni su da su najbolji i to samopozdanje se vidi 'iz aviona'. Što se tiče, Hrvatske pokazalo se da je Duvnjak prevažan igrač za njih i da se nisu mogli nadomjestiti njegov izostanak. Danska mi je dobra. Nekako su svoji i kompletni u svim segmentima. Od Norveške sam očekivao više. Žao mi je Slovenije. Veoma mi se sviđa njihova igra. Svi njihovi rukometaši su već godinama na vrhunskom nivou, atletski sposobni za sve. Nažalost, debelo su oštećeni na ovom prvenstvu.”

Na pomen reprezentacije Slovenije, razgovor nas odvede na temu suđenja na Evropskom prvenstvu. Još uvijek su svježa sjećanja na utakmicu Slovenije i Njemačke, nakon koje su Slovenci zaprijetili da će napustiti takmičenje, nezadovoljni arbitražom. Ipak, odustali su od te namjere, ali je ostala i teza, sa kojom se slaže i Peruničić,  da suđenje polako prerasta u rak ranu svjetsog rukometa.

“Ja poštujem njihov posao, ali neke stvari su očigledne. Razumijem da se svakom potkrade greška i da ne treba reagovati na svaku sitnicu. Rukomet je sport u kojem ima puno kontakta i puno faulova i naravno da je nemoguće da sudije uvijek imaju dobru procjenu, ali neke njihove odluke su toliko providne da izgledaju jadno i bijedno.”

Nasmijali smo se na tu konstataciju. Valjda će nešto da se promijeni, više je to želja, nego realna mogućnost. Vrijeme je i da završimo razgovor, iako imam utisak da o rukometu sa Perunom može da se priča danima. Za kraj ćemo o njegovim trenerskim u Crvenoj Zvezdi. Prošle godine, osvojio je Kup i Superkup Srbije. Nakon devet godina, neki od domaćih trofeja zavrsili su u “Zvezdinoj” riznici.

“Napravili smo dobar rezultat. S ozbirom na budžet, koji nije ni blizu nekih klubova. Nažalost, 'Zvezda' kao brend nije ni blizu Vojvodinu, Nišu, Šabcu i Pančevu, ali to je tako. Navikli smo na to. Pokušavam da izvučem maksimum iz igrača, da radimo žestoko i da napredujemo. Volio bih da se to promijeni i da imamo neke realnije ambicije, da možemo bez problema da izađemo u Evropu. Volio bih da dođe neko vrijeme, da mogu da razmišljam samo o terenu. Još uvijek se to svodi na jurenje i 'trista' stvari van terena, kako bi sve bilo kako treba. Nadam se, da će jednog dana doći to vrijeme kada će mi posao biti samo 20x40 i da neću morati da razmšljam o stvarima van terena”

“Nenade, hvala ti za izdvojene vrijeme, nadam se, da se uskoro vidimo u Banjaluci, pa da 'protaberimo' još koju, kažem mu za kraj.

“Daće Bog, prijatelju, daće Bog. Veliki pozdrav”.

(Andrej Knežević)