Mnogi kroz nju prolaze, a samo se rijetki zadržavaju. Tačnije, njih svega 26 pristižući kući ne načini više od 82 koraka, koliko je potrebno da prepješače cijelu ulicu u kojoj žive.
To i ne čudi ako znamo da je sokak nazvan po Milanu Budimiru najkraći banjalučki potez između dvije zvanične tačke na mapi grada, omeđen drugim, mnogo dužim ulicama, ušuškan u njihovom zagrljaju. Uličicu je lako preći, ali teško naći, jer joj cijeli naziv ne može ni stati na kartu grada, koja bi nekom došljaku poslužila kao putokaz. Ipak, neodoljivo je simpatična u toj svojoj manjini, gdje vam pogled olako puca s jednog na drugi kraj.
Mešinovića sokak
Nekadašnji Mešinovića sokak, nalazi se u starom dijelu Banjaluke, odakle se grad svojevremeno širio na druge strane, pišu Nezavisne novine.
Ulica ide do broja deset, a u prvoj kući u nizu živi starosjedilac Mirsad Mešinović Meša. Potomak je loze po kojoj je nekad ulica i nazvana, tačnije Mehmeda Mešinovića, čiji su otac i Mirsadov djed rođena braća. Mehmed je stradao na stratištu u Jasenovcu, pa je ova ulica, u čijoj je blizini svojevremeno živio, kasnije i nazvana po njemu, pa Mirsad i danas s ponosom na kući drži tablu sa starom adresom.
"Tačnije, nekada je ova ulica išla odozgo od džamije, koja je sada tu na lijevu stranu, u Ulici Duška Koščice, pa ovuda i skroz niže Solunskom ulicom. Sjećam se da mi je majka, još kad sam bio dijete, pričala da je ta ulica nekad bila poznata kao Ćorlakov sokak. E sad, kad je tačno spala na ta 82 metra, to pouzdano ne znam", govori Mešinović, koji nije želio da ga fotografišemo, ali je u hladu vinove loze ispred svoje kuće, u mirisu ljekovitog bilja, rado evocirao uspomene na djetinjstvo i uopšte život u ovom sokaku.
Prijestio se da su mu stariji pričali da je cijelo to područje nekada pripadalo trgovačkoj porodici Hasanbašić, a da je majka njegovog oca naslijedila kuću na mjestu gdje je sad njegova, tako da je ovdje proveo cijeli život. Mešinovići su, priča, svojevremeno živjeli na više lokacija u blizini, što je, kako kaže, opjevano i u jednoj sevdalinki, koja, između ostalog, govori "Kud ja pođoh, aman, ja... za Mešine pod Pećine (obližnji dio grada)".
"Odrastao sam ovdje s roditeljima i trojicom braće. Otac mi je do penzije bio direktor 'Metala', veliki zaljubljenik u lov i ribolov, bio je i u Upravi FK Borac, solista u 'Pelagiću', gdje sam i ja godinama kasnije pjevao. Oduvijek smo ovdje lijepo živjeli, s komšijama nikad nije bilo problema, pomagali smo se, bili podrška jedni drugima, makar moralna, a tako je i danas, iako su u međuvremenu doselili neki drugi, mlađi ljudi. Pozdravimo se, porazgovaramo, tu smo ako treba pomoći", govori Mešinović.
Da je odvajkada tako potvrđuje i Aleksandar Panić, koji sa suprugom i djetetom živi u posljednjoj kući u ulici. Rođen je i odrastao, pojašnjava, preko puta, u nekadašnjim radničkim barakama, a kasnije se njegova porodica ovdje skućila.
"Kad sam bio mali, čuvala me jedna žena Šukra. Živjela je tu iza, takođe u kući Mešinovića. Ma volio sam je kao svog roditelja! Njena kćerka, s kojom sam kasnije odrastao, već godinama živi u Majamiju, ali se i dan-danas redovno čujemo", kaže on.
Ističe da nije znao da živi u najkraćoj banjalučkoj ulici, baš kao što ne zna ko je čovjek po kome danas nosi naziv.
"Kako je naša kuća posljednja u nizu, mi nekako više naginjemo ovamo u Ulicu Duška Koščice", govori kroz smijeh Panić i dodaje da se rado prisjeća djetinjstva i odrastanja na ovoj adresi, kada je bilo mnogo više djece i igre.
Bloger i političar
A kada je riječe o brojnosti, stambeni objekat broj dva je najmnogoljudniji. U omanjoj zgradi, u slozi i dobrim komšijskim odnosima u šest stanova živi isto toliko porodica. Od svega 12 stanara zgrade javnosti je, vjerovatno, najpoznatiji bloger Boris Bajić.
"Znao sam da je ovo najkraća ulica u gradu, ali takođe znam da često pravi problem taksistima ili dostavljačima, jer joj naziv nije upisan na karti, pa se orijentišu prema drugim, većim okolnim ulicama. Takođe, kada smo doselili ovdje prije desetak godina, zainteresovalo me je ko je uopšte Milan Budimir, pošto nije poznat široj javnosti. Mislio sam da je možda narodni heroj, ali sam saznao da je bio priznati srpski naučnik", kaže Bajić.
Ističe da je ovdje život miran jer u cijeloj ulici živi malo ljudi, a ima i praznih kuća.
"Komšije su dobre, uvijek se lijepo pozdravimo, mislim, s onih nekoliko koje srećem", govori kroz smijeh.
Ipak, danas javnosti najpoznatiji mještanin ove ulice je sigurno Branislav Borenović, potpredsjednik PDP-a, koji u porodičnoj kući na broju šest živi sa suprugom i trojicom sinova.
"Moji roditelji su tu kupili plac prije oko 12 godina, pa smo supruga i ja odlučili da napravimo kuću. Tri godine tu živimo, dopada nam se jer je kraj miran, prijatno je za život, a sve nam je blizu - vrtić, škola, centar grada", pojašnjava Borenović u telefonskom razgovoru.
Nije ni znao, priznaje, da živi u zvanično najkraćoj banjalučkoj ulici, ali ističe da ga taj podatak raduje i stoga što će svojim mališanima sada moći da kaže da su odrasli na jednom posebnom mjestu.
"S komšijama imamo dobar odnos, svi su prijatni i to je zaista baš prekrasno mjesto za život", dodaje on.
I ostatak sagovornika, onih koje sam slučajno zatekla u ovom sokaku, a koji im dođe kao tranzitna prečica do doma ili posla, doživljava ga kao prijatno mjesto za život. Deminutivi koji ga krase očito su dopadljivi i onima koji samo prolaze i onima koji dođu da ostanu.
Ko je Milan Budimir?
Većina mještana ove ulice, kao ni svi slučajni prolaznici s kojima sam razgovarala nisu znali ko je Milan Budimir, po kojem ona nosi naziv. On je, naime, bio jedan od najznačajnijih srpskih klasičnih filologa, redovni profesor Univerziteta u Beogradu, šef Katedre za klasičnu filologiju i član SANU. Rođen je 1891, za vrijeme Austrougarske, u Varcar Vakufu (današnjem Mrkonjić Gradu), školovao se u Sarajevu, a studirao klasičnu filologiju na Univerzitetu u Beču, gdje je i doktorirao 1920. godine. Bio je ratni invalid, odnosno od 1922. je bio potpuno slijep, a biblioteka Saveza slepih Srbije nosi njegovo ime. Umro je 1975. godine u Beogradu.
Čudne ulice u svijetu
Ebenezer plejs, Škotska
Dugačka je 2,6 metara, zbog čega je i ušla u Ginisovu knjigu rekorda. U ovoj maloj ulici, u gradu Viku, nalazi se samo jedna kuća, koja je sagrađena 1883, a onda je pretvorena u hotel. Ulica je zvanično postala 1887, a da se nije izborila za svoj status bila bi pripojena River ulici.
Lombard, Kalifornija
Ova ulica je, po mišljenju mnogih, najbizarnija ulica na svijetu i to zbog svoje krivudavosti. Ima čak osam zaobljenih krivina, a one su dodate jer se smatralo da će biti isuviše strma za vozila. Iako vam na prvi pogled neće tako izgledati, one su tu zbog bezbjednosti prolaznika.
Avenija 9. jula, Argentina
Dobila je naziv po Danu nezavisnosti Argentine, a nalazi se u Buenos Ajresu. U svakom pravcu ima šest traka, prostire se čak kroz jedan cijeli blok ovog grada. U njoj se nalazi mnoštvo važnih zgrada, poput nekadašnje zgrade Ministarstva komunikacije i statue don Kihota.
Šrojerhofštrase, Njemačka
Nalazi se u gradu Rojtlingenu i duga je svega 3,80 metara. U najužem dijelu široka je samo 31 centimetar, a u najširem 50 centimetara. Ulica je sagrađena između dvije kuće 1727, tokom obnove od velikog požara, koji je poharao to područje godinu dana prije.
Boldvin strit, Novi Zeland
U mirnom predgrađu grada Dunedin nalazi se i Boldvin strit, dugačka 350 metara i najstrmija je ulica na svijetu. Počinje umjerenom, laganom uzbrdicom, koja se potom oštro penje i pretvara u uspon od 19 stepeni. Takva je zbog greške u prostornom planiranju grada.
