Miodrag Miki Krstović: Brat na brata i danas udara

  • 17.02.2018. 19:01

Miodrag Miki Krstović o Nemanjićima, Adamu, Stefanu, urezanim slikama i najtežim scenama.

Kada je Miodrag Miki Krstović odlučio da upiše glumu, za njega nije bilo dileme čak ni poslije tri bezuspješna pokušaja na Akademiji. Jednostavno je, ističe, naumio time da se bavi i odlučno pokušao ponovo, iako je već bio pet godina stariji od generacije sljedećih polaznika. Ali prije toga je, otkriva nam, otišao da se posavjetuje sa profesorom Milenkom Maričićem, koji je tada bio u komisiji. Sačekao ga je poslije probe u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i rekao mu: "Znate, ovaj ispit se bliži, pa samo da vas pitam ima li smisla da konkurišem, da ne mučim više ni vas, ni sebe." On je, kaže Miki, napravio pauzu, pa odgovorio: "Treba pokušati". A potom je uslijedio šok. Naime, kada je, sad već proslavljeni glumac, dobro odmakao, u trenutku se ulicom prolomio poznat glas. Okrenuo se i ugledao profesora koji mu maše i viče "Treba pokušati". Poslušao ga je i uspio, a sve ostalo je istorija.

U prilog tome koliko je posvećen glumačkom zanatu govori i više od stotinu uloga koje je ostvario samo na filmskom platnu, a nemali broj puta gledali smo ga i u TV serijama i na pozorišnoj sceni. A od večeras, 17. februara pratićemo ga u jednoj od naslovnih rola, u dugo očekivanoj seriji "Nemanjići - Rađanje kraljevine" (ATV, 20:00).

"Ne mogu da vam opišem koliko sam se obradovao kada sam čuo da će se serija snimati, a tek koliko sam bio uzbuđen kada su mi ponudili da budem deo tog velikog projekta. Uloga mi se dopala čim sam pročitao scenario. Igram Adama, koji se ne zove slučajno tako. Adam je prvi čovek, a tako sam i ja doživeo ovaj lik. On je prvi uz Stefana Nemanju, njegova desna ruka, čovek koji mu je odan i vodi računa o svemu, posebno kada on ode u zatočeništvo. Adam je u stvari metafora za sve one kojima je vladar bio okružen", kaže Krstović.

Onda vam sigurno nije bilo lako kad ste ga gradili, jer su ovi drugi, ipak, istorijski likovi?

- Naprotiv, čak mislim da sam bio u boljoj poziciji. Sve moje kolege koje igraju istorijske likove gledaoci će upoređivati sa njima. I normalno je da će 90 odsto njih reći "A ne, ovaj nije bio ovakav..." kao da su ga poznavali. Moja prednost je baš u tome što za Adama niko ne zna, pa će biti onakav kakvim sam ga ja napravio.

Koliko su ovakvi projekti značajni za domaću kinematografiju budući da su mnoge generacije koje su se školovale u vrijeme stare Jugoslavije ostale uskraćene za ovaj dio srpske istorije?

- Sramota je što generalno ne znamo više o Nemanjićima, a za to su krive škole, sistem, vreme u kom smo živeli. I sam sebi zameram što sam propustio da saznam nešto više o njima. Tek sad kada sam radio na ovoj seriji shvatio sam koliko ne poznajem taj deo istorije. Evo, vidite, ove godine slavi se šest decenija postojanja RTS, a Nemanjići su tek sad došli na red. Trebalo je da sačekamo da prođu sve one ofanzive, bitke na Sutjesci, Neretvi... Zato sam zahvalan sadašnjem direktorijumu i uredništvu televizije što su konačno stavili prvu srpsku dinastiju na dnevni red. Bilo je krajnje vreme.

Kakav je doživljaj biti dio ovako velikog projekta, da li ste dobili neku svoju sliku loze Nemanjića i tog vremena?

- Božanstveno je osećanje koje me preplavilo kada smo snimali scenu u Novom Pazaru, u Crkvi Svetog Petra i Pavla, gde je Nemanja predao vlast Stefanu. Zamislite samo, ja u tom trenutku gledam mog Nemanju i mog Stefana, a pre osam stotina godina stajali su Nemanjići na tom istom mestu. Dodirnem onaj kamen... i on je tada bio tu. Takve scene su do te mere bile uzbudljive da sam posle snimanja serije još sigurno 15 dana osećao tu lepotu i uzvišenost u sebi.

Kakva je bila atmosfera na setu, šta vam je ostalo urezano u sjećanje?

- Ja sam potpuno siguran ušao u ovu priču jer imam puno poverenje u reditelja Marka Marinkovića sa kojim sam i ranije sarađivao. I njegova namera od početka snimanja bila je da nas oslobodi mita. Prvo što mi je rekao bilo je: "Slušaj, mi ne igramo ikone već žive ljude". Eto, u sećanju će mi sigurno ostati i kostimi teški po 25 kila. Tako su dobro urađeni, jedinstveni su, a tako je moralo i da bude. Znate, za svaku epohu koja se radi postoji nešto u fundusima. Ali za ovo nismo imali ništa, sve je pravljeno samo za ovaj projekat.

nemanjici

Koja od scena vam je bila najteža?

- Poslednjih dana snimali smo u Lipovici, u avgustu mesecu, na plus 40, i to bitke na goloj livadi gde nema hlada. U kostimu sam bio i po 10-12 sati, to vam je isto kao da ste u ekspres-loncu, a onda na sve to i konji podivljali od obada, vrućine... Ali, na sreću, televizija nam je obezbedila dobre uslove da lakše prođemo kroz te scene i izguramo ih do kraja.

Jedan ste od onih glumaca koji ne vole sebe da gledaju na malom ekranu čak ni na snimanjima. Zbog čega? 

- Ne, nikada to nisam voleo. Od svog prvog filma, nijedan više nisam gledao. Ne znam, u pitanju je verovatno neki strah, jer uvek mislim da je moglo bolje i stalno nalazim sebi mane. I kad idem na filmske premijere ne mogu da vam opišem kakvu dramu proživljavam. Za mene je samo snimanje uživanje, a ovo posle - crveni tepisi i sve te kerefeke, nije to deo moje priče.

Ova serija prikazuje mjesta velikih pobjeda i stradanja, ali i slike svakodnevnog života, radosti i tuge... Da li možete da nam otkrijete jednu od njih koja je na vas ostavila najjači utisak?

- Ona kad Nemanja obilazi žeteoce i razgovara sa njima, kao i scena u kojoj se sa Nemanjom kupam u jezeru posle bitke, pa onda izađemo i jedemo neku pitu... To su upravo oni kadrovi gde se ovi istorijski junaci prikazuju kao ljudi od krvi i mesa, a ne kao ikone, mitovi.

Koju ste lekciju naučili od Nemanjića?

- Suština je ponovo u onom "brat na brata". Nemanja je toliko insistirao na tome da se braća ne svađaju. Čak je učitelju koji je bio zadužen da ih obrazuje stalno ponavljao "Pusti ih, naučiće oni i istoriju i geografiju, najvažnije je da se drže zajedno". Ali nije vredelo. Radi vlasti i moći brat je na brata udario. Eto, to je ono najbolnije, uvek ista priča.

Šta znači biti ostvaren u svom poslu?

- To znači da ste normalni, ako vam tako delujem, onda sam ostvaren. Snimao sam sa našim najvećim glumcima i mnogim ozbiljnim oskarovcima, i verujte mi - što su veći, to su normalniji.

(novosti.rs)