Marina Abramović: Od 70. morate da završite sa sra*ima

  • 28.07.2016. 09:32

Već 40 godina ova umjetnica ekstremnim performansima privlači pažnju. Ove godine napuniće 70 godina. Povodom njene autobiografije koja će se pojaviti na jesen, njemački "Špigl" je objavio veliki intervju sa Marinom Abramović.

* Gospođo Abramović, ove godine ćete napuniti 70 godina. Da li je to razlog za slavlje?
I te kako! U Americi niko ne govori o godinama. Prirediću veliku žurku sa 300 zvanica u Gugenhajm muzeju. Možda ću igrati oko šipke – da vidimo da li mogu da se spustim niz šipku sa vrha muzeja. Još vježbam. Žeqela bih dugo da živim, da napunim 100...

* Da li se plašite da će vas vrijeme pregaziti?

Prošle godine stalno sam bila u nevjerovatnom strahu da nemam dovoljno vremena da uradim sve što želim. Pošto sam radila kao luda, krvni pritisak mi je bio toliko visok, da sam mislila da ću dobiti moždani udar. Onda sam otišla u Indiju – u utočište. Provela sam mjesec dana u zatvoru koji zovu Sanatorijumom. Ne možete otići, daju vam vrlo malo hrane i stalno ste gladni. Bila sam tamo i tokom božićnih praznika, ali oni ih nisu slavili. Samo smo radili vježbe disanja. Bilo je odlično. Već sam zakazala novi boravak u isto vrijeme. Ako neko ima 70 godina, treba da bude svijestan da je svakog dana bliži smrti. Zato se moraju smanjiti "s*anja".

* Recimo?

Odgovaranje na glupe pozive. Svaki dan dobijamo na stotine mejlova.

* Isplanirali ste već svoju sahranu: ne jedan, nego tri kovčega i tri sahrane – u Beogradu, Amsterdamu i Njujorku. Da li ostajete pri tome da jedna bude u Beogradu?

Ne. Otkako su mi roditelji umrli, odustala sam od te ideje. To nije zemlja koju ja poznajem. Ja se ne osjećam ni kao Srpkinja, ni kao Crnogorka. Ja sam Eksjugoslovenka. Potičem iz zemlje koje više nema.

* A kao dijete, kad ste imali pet-šest godina, proveli ste godinu dana u bolnici.

Zbog pogrešne dijagnoze. Mislili su da imam hemofiliju, ali je bila riječ o jednoj drugoj bolesti sa dugim, dugim krvarenjima. Kad sam dobila prvu menstruaciju, to je prestalo.

* Zašto godinu dana?

Zato što sam živjela u Jugoslaviji. Nije mi bilo tako loše. Svi su mi kupovali poklone i bili fini prema meni. Kod kuće je bilo loše. Majka me je često tukla i svuda sam imala modrice. Takođe su me ošišali kad sam bila mala.

* Vi još nosite dugu kosu...

Da povratim moć. Oni su je spalili. Ali moram priznati da mi je moj izdavač rekao da više ne smijem da pričam o svom detinjstvu, jer mi autobiografija izlazi na jesen. Obećala sam mu.

* Zašto ste nastavili da živite s majkom sve do tridesete?

Zato što u komunizmu nije bilo stanova. U to vrijeme, prijavljivala sam se na razne poslove – u pošti, farbala sam podove, prala sudove. Život kod kuće bio je najjeftiniji. Bilo je vrlo uobičajeno da i tri generacije žive pod istim krovom.

* Kad ste se odselili, postali ste nomad.

Nakon što sam u poznim dvadesetim srela Ulaja...

* ...Koji je umjetnik porijeklom iz Wemačke i s kojim ste narednih 13 godina izvodili performanse...

...Živjeli smo pet godina u kombiju. Išli smo u pustinju, posjetili Aboridžine, Indiju.

* I danas ste u pokretu bez prestanka: Brazil, Argentina, London, Kina... Mnogo putujete?

Ja radim. Ja ne mogu poslati sliku, ja šaljem sebe. Kad sam živjela u Jugoslaviji, sanjala sam da jednog dana vidim svijet. Da je sada ovde svemirski brod koji će da me vodi u drugu galaksiju – odmah bih krenula. Toliko sam radoznala. Prošle godine mislim da nisam provela više od 20 dana u Njujorku. Na aerodromu ponekad mislim odakle je došao moj kofer. Ne znam da li bih mogla negdje da se skrasim. Osim toga, nemam muža, porodicu, potpuno sam slobodna.

* Da li ste ikada imali djecu?

Ne. Nikad. Tri puta sam abortirala jer sam bila ubijeđena da će to biti pogubno za moj rad. Jedna osoba može imati ograničenu količinu energije u tijelu, a ja želim da je dijelim s drugima. To je moje viđenje života. To je razlog zašto žene iz svijeta umjetnosti nisu uspešne kao muškarci. Ima mnogo talentovanih žena. Zašto su muškarci na važnim pozicijama? Jednostavno: ljubav, porodica, dejca – sve ono što žena ne želi da žrtvuje.

* To ste odlučili još u mladosti?

Da. Naročito zato što sam imala tako užasno djetinjstvo. Nisam željela da budem majka. Nikako. Moji studenti su moja djeca.

* Nakon retrospektive u MoMa muzeju 2010. vaš život se potpuno promjenio.

Kad sam sedamdesetih počela da se bavim performansom, mislili smo da je 30 posetilaca veliki broj. 200 i 250 – fantastičan! A u MoMA je došlo 750.000 ljudi! Moja publika se potpuno promenila. To nije obavezno publika koja posjećuje kulturna dešavanja. Ima tu poljoprivrednika, domaćica, djece, političara, ljudi raznih profesija. Javnost je postala moj rad. Stojim iza, a ne ispred i dajem samim ljudima alat uz pomoć kog će sami izvijesti performans.