Prvak drame, o svojoj životnoj tragediji, susretu sa haškim osuđenikom... Na sceni "Zetre" 1983. godine sam polomio nogu. Da u publici nije bilo njega, ostao bih invalid.

"Ko vjeruje u slučajnost, ne vjeruje u Boga. Kada mi je ponuđena uloga Radovana u filmu "Ispovest iza zidova tamnice", nisam se premišljao. Taj Karadžić, danas haški osuđenik, spasao mi je glavu u ljeto 1983, kada sam na pozorišnoj sceni u "Zetri", tokom predstave, doživio otvoreni prelom noge. Da ga nije bilo u publici, vjerovatno bi još kao dvadesetčetvorogodišnjak ostao trajan invalid", ovako govori, za "Novosti", Ljubivoje Tadić (56), prvak drame Narodnog pozorišta, režiser i dramaturg, ili možda najpreciznije, čovjek koji kroz zanat i život korača najtežim bogazama.

Premijera filma Dragana Elčića u kome Ljuba igra Radovana je 11. aprila u Sava centru. Poslije njegovog ličnog udesa iz 2015. ovo je njegovo prvo pojavljivanje na filmu.

Ljubivoja Tadića i Radovana Karadžića sudbina je povezala juna 1983. dok je još kao student Akademije igrao u komadu (tada zabranjenog) Gojka Nikoliša, "Korijen, stablo - pavetina". U Sarajevu, u prepunoj "Zetri", u prvom činu noga mu je propala kroz binu. Glumac je čuo "da je nešto puklo", a kada se spustila zavjesa i kada je jedva ušao u garderobu, tamo ga je čekao "čovjek iz publike".

Radovan Karadžić, koji je sjedio u prvim redovima, shvatio je da je u pitanju teška povreda i došao je nepozvan da vidi šta je sa glumcem.

"Nisam htio da napustim predstavu, igrao sam s većom čizmom u teškim bolovima. Pošto je završen i treći čin, on me je spakovao u automobil i odveo u bolnicu na Koševo - sjeća se Ljuba.

Dežurnog ljekara i ljekarku na ortopediji zatekli smo "u nezgodnoj pozi" i sjećam se da je Radovan tada načisto pobjesnio. Prijetio je "ljubavnicima", a oni su me osramoćeni previjali. Gips nisu mogli da stave jer je noga već bila otekla.

Kako dalje govori Tadić, u Beograd je iz Sarajeva glumački ansambl Vide Ognjenović stigao tek sutra uveče. Dotad, stanje mu se pogoršalo. Ljekar u Beogradu je rekao njegovom ocu Rastku da je nogu zahvatila gangrena i da će vjerovatno morati da je sjeku. Gotovo u isto vrijeme, i njegov stric Ljuba Tadić imao je gangrenu na nozi i to su bili teški dani za porodicu. Ipak, antibiotici su odradili svoje.

Mada, Ljubivoje Tadić je malo-malo pa stradao... Sam kaže da je najobimnija knjiga koju je pročitao "knjiga bolesti moje porodice". Ipak...

U ljeto 2015. preživio je požar u svom stanu na Vračaru. Vatru je izazvala sveća koja je gorela u ljetnjoj noći jer glumac tada nije imao novca da plati struju. U tragediji Tadića 2015. nastradala je njegova sestra Maja, dok su on i majka Mira povrijeđeni.

Požar u stanu bez struje, u prestižnom djelu Beograda u domu Đinđićevog "koministra kulture" i nekada upravnika Narodnog pozorišta punio je stranice novina. Sin slavnog glumca Rastka i bratanac još slavnijeg barda Ljube "žaljen" je zbog umjetničke sudbine. Poslije povreda koje je doživio u požaru, i ljekari su ga otpisivali.

Kako kaže svom sinu Rastku je, pošto se probudio iz kome, rekao: "Sada si ti glava porodice!"

"Kada sam se osvjestio u bolnici na Klinici za opekotine, razmišljao sam o svemu. Košmari su bili strašni. Vjernik sam, ali sam promišljao o ishodima samoubistva. Čitao sam ponovo Dostojevskog, ali i o ljudima u Aušvicu koji su željeli da žive uprkos svemu. Ljekari su mi rekli da je moguće da ću "po sjećanju" ostati biljka. Srećom, moždane funkcije su ostale. Na lijevom plućnom krilu imam rupu od dima - kao da me je metak pogodio.

Ministar Tasovac ga je savjetovao poslije nesreće da se sa majkom oporavlja u Vrnjačkoj Banji u specijalizovanoj bolnici, i to se pokazalo kao pravo rješenje. O njemu je brinulo 40-ak vrsnih ljekara i sestara specijalizovanih za traume ovog tipa. Sjećanje se vratilo, malo po malo. Knjige i porodični spisi iz legata porodice zauvijek su izgorijeli u vatri, a svoje sjećanje Ljubivoje je spasao knjigom "Lična dokumenta"...

Tri teške saobraćajne nesreće, lomovi, batine koje je dobijao na demonstracijama protiv Miloševićevog režima, djelić su života prvaka Narodnog pozorišta.

Od 9. marta 1991. učestvovao je na svim građanskim demonstracijama, ali je u isto vrijeme u Podrinju bio dio kampanje za formiranje odbora tadašnjeg SDS. Dok je njegov stric Ljuba Tadić u Sarajevu prisustvovao osnivanju Radovanovog SDS, Ljubivoje je išao u karavanu sa Koljevićem, Buhom, Plavšićevom, koji su okupljali srpski korpus duž Drine u BiH. S jedne strane rijeke Ljubivoje je tada bio Srbin, "nacionalista", a sa druge, težak protivnik "nacionalisti" Miloševiću. Kaže, srpstvo sa Miloševićem nije imalo mnogo dodirnih tačaka.

"Kada je prvi policajac pokušao da me udari pendrekom u Knez Mihailovoj 9. marta 1991, moj otac Rastko je podmetnuo ruku. Poslije, 1997. na Brankovom mostu, težak kaput me spasao od toga da mi policajac penderkom slomi kičmu. Tučen sam po demonstracijama više puta. Poslije sam postao koministar kulture u Đinđićevoj vladi i saznao sam ime, prezime i adresu policajca koji me umalo nije obogaljio na mostu, ali se nisam svetio", govori Ljubivoje.

Priča sa glumcem dalje teče o njegovom političkom angažmanu početkom ovog vijeka.

"Demokratski prevrat" dočekao je kao potpredsednik PDS generala Momčila Perišića, a Đinđić ga je u "prelaznom periodu" uzeo u Vladu. Veli, pitao ga je za mišljenje ko bi trebalo da preuzme mjesto ministra, a on je predložio bolje i pametnije od sebe - Predraga Bajčetića i Zorana Hristića. Nisu prošli...

"Nažalost, ništa nismo učinili sa kulturom, što je trebalo, kao što nismo uradili ništa pametno sa državom poslije 5. oktobra. Nismo postavili sistem - priča Tadić. - Ja sam otišao u Narodno pozorište i mislim da sam uspio da ga spasem. Bilo je predviđeno da se "renovira", kao i Narodni muzej, što bi vjerovatno značilo zatvaranje na dugi period. Ko je stajao iza ovih odluka o "renoviranjima", zaista ne znam. Pitao sam Đinđića dok je bio živ, i on se kleo da nema ništa s tim!

Oko pet godina Tadić je proveo na čelnom mjestu u Narodnom pozorištu. Između ostalog, za njegovog mandata, postavljena je i "Velika drama" Siniše Kovačevića, koja se igra i danas. Zbog tog komada "sa nacionalnim nabojem", kaže, trebalo je da u vrijeme "demokratije" odleti sa kormila pozorišta. Uspijeh predstave ostavio ga je u životu i čuvao dok god nije podnio ostavku. Pod njegovim mandatom rođene su mnoge neprevaziđene predstave, baleti "Ko to tamo peva" na muziku Vojislava Vokija Kostića, "Hasanaginica" Ljubomira Simovića, "Gospođa Ministarka", koji su još na repertoaru.

Početkom 21. vijeka, Beograd je jedini u Evropi koji je imao Geteovog "Fausta", prvi i drugi dio, dvije predstave. U to vrijeme ansambl Narodnog pozorišta putovao je svijetom i svijet je dolazio u Beograd.

Prvak Narodnog pozorišta potom je napravio svoje pozorište "Ogledalo". Sam je producirao i režirao komade. Pratila ga je Televizija Beograd i šest predstava je ostalo zabilježeno. Ponosan je na taj dio života. A onda kriza, dugovi... i nemanje 145.000 dinara za struju.
AŽDAJA I PLAVI MAG

Tadić kaže da je cijelog života izbjegavao da igra na filmu jer je dobar scenario "rak-rana naše kinematografije". Kada je naišao pravi - "Plavi mag oko Rudnika", ispostavilo se da te godine u budžetu za kulturu nije planiran nijedan dinar za film. Priča o Bošku Drljiću, koji je osamdesetih u Sarajevu usnuo san da na planini Rudnik boravi aždaja koju za dobrobit svijeta treba ubiti, tako je ostala nesnimljena. Boško Drljić je u stvarnom životu bazajući po Rudniku povrijedio nogu, a kada su mu ljekari rekli da moraju da je seku zbog gangrene, odbio je to uz obrazloženje:

"Moram biti citav ako aždaju sretnem na onom svijetu."

"Pošto sam dobio ponudu da igram Radovana, sjetio sam se svoje gangrene iz Sarajeva. Zatim Ljubine gangrene, a on takođe nije dao da mu sjeku nogu. I na kraju, gangrene Boška Drljića. Znam da će film o Radovanu za mnoge biti kontroverzan, ali ja sam lidera RS glumio zbog ovog i onog svijeta.