Neizmjerna ljubav, poštovanje i povjerenje među supružnicima Ljubanom i Mirjanom Goronja iz Donjih Agića kod Novog Grada traju punih 60 godina, a jedinstveni jubilej, dijamantski pir, proslavili su ovih dana u krugu mnogobrojne porodice i prijatelja.
Na ludi kamen stali su prije šest decenija, na veliki pravoslavni praznik Sretenje Gospodnje, a težak život, ratovi, nemaština i sve što su preživjeli njihovu ljubav samo su učinili jačom.
Ruku pod ruku koračali su sa nadom da će biti bolje i na tom putu stekli petoro djece i devetoro unučadi. Srećna i zdrava porodica njihovo je najveće bogatstvo, a kako kažu ovi penzioneri, ništa im drugo ni ne treba.
Rođeni još u Kraljevini Jugoslaviji, u komšijskim selima između Grmeča i Kozare, mogli bi poslužiti kao primjer mlađim naraštajima, jer su ostajali i opstajali, ne posustajući pred nedaćama.
"Uvijek smo mnogo radili, uprkos poteškoćama. Mislili smo na druge, a ne samo na sebe. Uz ljubav i poštovanje bili smo strpljivi i vjerovali smo da smo na pravom putu. Ako tajna nije u tome, ne znam u čemu bi bila", uz osmijeh govori Ljuban (84).
Sa suprugom se slaže i Mirjana (81), koja je život posvetila porodici. Život na selu, poručuje, nije bio nimalo lak, jer je suprug, s vremena na vrijeme koricu hljeba zarađivao u inostranstvu, pa je breme teškog seoskog života bilo prebačeno na njena leđa.
"Život na selu izuzetno je zahtjevan. Ljuban je prvo radio u Sloveniji, a zatim i u Njemačkoj, pa smo djeca i ja vodili brigu o cijelom imanju", govori Mirjana.
Dok opisuje životni put bira riječi da ne bi bile prejake. Kaže da je skromnost protkana porodičnom toplinom i međusobnim uvažavanjem bila sinonim za porodicu Goronja od samog dolaska u nju davne 1958. godine.
"Došla sam u višečlanu porodicu, bila sam jedanaesto čeljade u kući. Najteže mi je bilo kad je Ljuban bio u inostranstvu", poručuje Mirjana.
Glava kuće je često bio van toplog doma, udaljen od porodice.
"Morao sam ići, jer kako da se odvojimo, gdje i od čega da živimo. Ali rat je najgori. U Drugom svjetskom ratu, kao dijete, bježao sam ka Grmeču. Sad, u ovom posljednjem troje djece u ratu, plašiš se da ne dođe ružna vijest. Sada smo ovdje svoji na svom i ne mislimo nigdje ići", poručuje Ljuban.
Goronje poručuju da lijepi trenuci ostavljaju najjači pečat na zajednički život, dok se loše stvari i teški trenuci zaboravljaju.
"Najljepši trenuci su definitivno kada su nam se rodila djeca, njih petoro, te naših devetoro unučadi, a kasnije njihove ženidbe i udaje. Srećan trenutak koji pamtimo je i kada smo napravili našu kuću i preselili se u nju", poručuju Goronje.
Ovaj bračni par ostaje uživajući na svom imanju i iščekujući novi jubilej, sljedeći praznik, iduće Sretenje i novi broj na slavljeničkoj torti.
(Glas Srpske)
