Ko je bio Slobodan Praljak: Tri fakulteta, ratni zločinac i milioner

Autor Natasa Novakovic, ATV

Objavljeno: 7:42, 30.11.2017

Kako je čovjek sa tri fakulteta ostavio pozive inženjera elektrotehnike, profesora filozofije i režisera, obukao vojničku uniformu, postao milioner i završio kao ratni zločinac u Hagu?

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac i s prezirom ne priznajem vašu presudu”, uzviknuo je general Slobodan Praljak u haškoj sudnici i – popio otrov. Penzionisani general-pukovnik Hrvatske vojske i HVO-a tako je počinio samoubistvo nakon što je Žalbeno vijeće potvrdilo njegovu prvostepenu kaznu od 20 godina zatvora, piše portal Indeks.

Ko je Praljak i za šta je tačno osuđen?

Rođen je 2. januara 1945. godine u Čapljini (BiH), u Hagu je završio kao predstavnik MORH-a (Ministarstva odbrane Republike Hrvatske) u “Herceg-Bosni”, i kasnije načelnik Glavnog stožera HVO-a.

Proglašen je krivim za ratne zločine i udruženi zločinački poduhvat. Vijeće je uvažilo dio žalbi odbrane, poručivši da su civilni i vojni čelnici bosanskih Hrvata “i dalje krivi za brojne i teške zločine u BiH”.

Praljkov otac radio za Oznu i ganjao ustaše po Hercegovini

Slobodanov otac, Mirko Praljak, bio je pripadnik jugoslavenskih tajnih službi.

“Ja sam poznavao čika Mirka i cijelu porodicu Praljak i o njima ne bih mogao baš ništa ružno kazati – nego je tako kazivano za pokojnog Mirka Praljka u zapadnoj Hercegovini, jer je on bio policijski čovjek, čovjek Ozne, čovek Udbe. Dakle, oni partizani koji su bili ostali u uniformi – a Ozna znači Odjeljenje za zaštitu naroda – tako su se i osjećali, bili ugledni, časni ljudi… Tako je Mirko Praljak radio svoju patriotsku misiju goneći po škripama po Hercegovini preostale ustaške vojnike. I kao takav, naravno, ponio na leđima ogromnu mržnju mnogih preživjelih koji su imali svoju rodbinu, sinove, braću među Pavelićevim vojnicima”, govorio je o Praljku književnik Abdulah Sidran.

U intervjuu Novom listu 2011. godine Sidran je branio svog prijatelja:

“Dijete je ponelo tatin krst… plavooki Bobiša, njega su zvali Slobodan Bobiša Praljak, a gurkaju se ljudi laktom dok je hodao Mostarom i kazuju ‘vidi li ga, j… li ga ćaća, isti Mirko’, jer mrze njegovoga oca. A dijete, kad raste noseći na plećima takav strašan teret, pri svojim životnim opredjeljivanjima traži rješenje.

Kod Praljka se dogodilo da, zbacujući tatin krst s leđa, preuzme i nešto što možda i nije htio da preuzme. Ja ne branim nijednog ratnog zločinca, kako ću braniti, pa meni je učinjeno zlo koje je obesmislilo moj život, uništilo moj narod, uništilo državu koju ja više nemam; narod je malčice preživio, ali još malo pa neće biti ni Bošnjaka, za sto godina postojaće ljudi koji će se zvati ‘porijeklom Bošnjaci’…

Ali, ja vjerujem – a to mi je mnogo zamjereno – i govorim u odbranu Slobodana Praljka. Bili smo prijatelji i moje poznavanje njegove ljudske prirode buni se protiv ikakve mogućnosti da je mogao izdavati komandu za zločin”.

Završio tri fakulteta, a nakon rata postao bogataš

U medijima se često isticalo da je Praljak diplomirao na čak tri zagrebačka fakulteta, elektrotehniku je završio 1970, filozofiju i sociologiju 1971, a 1972. i Akademiju dramskih umjetnosti.

Vodio je laboratoriju za elektroniku u Tehničkoj školi “Nikola Tesla” u Zagrebu, a kasnije je postao “slobodni umjetnik”. Radio je kao pozorišni reditelj u Zagrebu, Osijeku i Mostaru. Režirao je televizijsku seriju “Blesan i tulipan”, filmove “Smrt psa” i “Povratak Katarine Kožul”.

Oženio se bivšom suprugom svog dobrog prijatelja Gorana Babića, pjesnika i urednika časopisa Oko, koji se devedesetih preselio u Beograd i postao veliki Miloševićev zagovornik.

Kaćuša Babić u brak s Praljkom donijela je dvoje male djece, Nikolu i Natašu.

Nikola Babić Praljak danas je vlasnik firme “Oktavijan”, koja ima u vlasništvu veliki poslovni kompleks “Centar 2000” u Radničkoj.

Početkom ove godine, procurila je informacija da Haški sud pokušava da locira imovinu Praljka ne bi li je zaplijenili za troškove odbrane od 3,3 miliona evra. To pokazuje da i Haški sud smatra da je general bio stvarni vlasnik Radničke.

Fabriku “Oktavijan” je osnovao Slobodan Praljak, a državna revizija svojevremeno je spominjala u dogovoru kojim je oštećen “Chromos” za oko dva miliona tadašnjih maraka.

Naime, u “Chromosu” je Praljak bio predsjednik Upravnog odbora 1995. i 1996, pa šef Nadzornog odbora do 1999, koji je odobrio prodaju najveće vrijednosti firme – 27.000 metara kvadratnih firme “Oktavijan”.

Firma Praljkovog sina, koja danas upravlja nekretninama u Radničkoj, ima dvadesetak miliona kuna prihoda godišnje. Na sina je prebacio i firmu “Liberan”, koja ima vlasnički udio u ljubiškoj fabrici duvana, u kojoj je general bio suvlasnik.

Kao dobrovoljac 1991. je otišao u Sunju i u tom gradu blizu Siska postao je zapovjednik odbrane. Kasnije je u istom gradu postao vlasnik firme za pretovar tereta u riječnim lukama – Pristanište i sladište Sisak, koje je 2003. prebacio na sina.

U 1992. postao je pomoćnik ministra odbrane Gojka Šuška, školskog kolege, a 1993. predstavnik Hrvatske u “Herceg-Bosni”, tvorevini Tuđmana i Šuška i kasnije načelnik glavnog stožera u HVO-u.

Osuđen zajedno sa šestorkom hercegovačkih generala

U hrvatskoj javnosti Praljak je bio najpoznatiji kao rušitelj Starog mosta u Mostaru. Ipak, za šta je tačno osuđen?

Bio je optužen zajedno s šestoricom generala u slučaju “Prlić i drugi”, najopsežnijem u predmetu suda. Šestoricu su teretili za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija.

“Za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistva, silovanja, deportacije i zatvaranja, nehumana djela, nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje), protivpravnu deportaciju, premještanje i zatočenje civila, uništavanje i oduzimanje imovine širokih razmera, okrutno postupanje, protivpravni fizički rad, bezobzirno uništavanje gradova, naselja i sela, pljačkanje javne i privatne imovine, protivpravni napad i terorisanje civila.”

Suđenje je počelo 26. aprila 2006, a sedam godina kasnije potvrđena je odgovornost optuženih za zločine u Prozoru, Gornjem Vakufu i Jablanici, kao i gradu Mostaru. Nepravosnažna presuda je potvrđena prethodnog dana 29.11.2017.

U svom pregledu presude, agencija Hina ističe da se po težini zločina isticalo selo Stupni Do, koje su 23. oktobra 1993. napale oružane snage HVO-a.

Pripadnici specijalnih jedinica “Maturice” i “Apostoli” silovali su i seksualno zlostavljali tri žene i ubili 36 osoba, uključujući troje djece od 13, osam i tri godine. Selo je u potpunosti razoreno, a mještanima je oduzeta imovina.

Sudije su takođe utvrdile da je 8. novembra 1993. tenk HVO-a cijeli dan otvarao vatru po mostarskom Starom mostu, koji se sutradan srušio. Iako ga je koristila Armija BiH, pa je za HVO predstavljao legitimni vojni cilj, rušenje mosta prouzrokovalo je neproporcionalnu štetu civilnom muslimanskom stanovništvu istočnog Mostara.

Praljku se na teret stavljaju vojne akcije u kojima su počinjeni zločini nad muslimanskim stanovništvom – u Gornjem Vakufu, Prozoru, Istočnom Mostaru i Stupnom Dolu. Slobodan Praljak značajno je dao doprinos udruženom zločinačkom poduhvatu, smatra Haški sud.

Brojni zločini koje su snage HVO-a počinile nad Muslimanima od januara 1993. do april 1994. bili su, zaključak je Haškog suda, ishod plana koji su pripremili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne. A ne zločin šačice nedisciplinovanih vojnika.

(Index.hr)

Izneseni komentari su lični stavovi autora i ne predstavljaju stav redakcije ATV portala.
Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedInEmail this to someone