Svi sudovi su utvrdili da su počinjeni masovni ratni zločini nad Srbima u Hrvatskoj, BiH, kao i na Kosovu i Metohiji, ali nijedan od gospodara rata s druge strane nije osuđen.
Međunarodni sud u Hagu za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše SFRJ je konstatovao u svim presudama gdje je suđeno hrvatskim, albanskim i muslimanskim gospodarima rata da su zločini postojali, ali je donosio oslobađajuće presude uz obrazloženje da nema dokaza da su optuženi odgovorni za te zločine.
Nekadašnji srpski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević kaže da takve presude izaziva ozbiljnu sumnju da su aršini Haškog suda bili jednaki za sve strane u sukobu.
Doajen srpske advokature Branislav Tapušković, koji je bio uključen u više haških predmeta, tvrdi da taj sud nije imao jednake aršine za sve sukobljene strane u bivšoj Jugoslaviji.
" Osnovni problem koji se provlačio kroz više predmeta bio je da su svi Hrvati, Bošnjaci i Albanci vodili odbrambene ratove, svi sem Srba. S druge strane u predmetima su Srbi jedini označavani kao kao agresori. Ta tvrdnja je vrlo problematična i teško održiva s obzirom na moja iskustva u Haškom tribunalu. Zamislimo čak i je tako da su Srbi jedini agresor, pa ni tada nije dozvoljeno ubijanje civila dece, žena starca... Kada pogledamo bilans, Srbi su jedini koji su i danas prognani sa svojih ognjišta. Oko 250.000 Srba izbjeglo je iz Hrvatske i otprilike isto toliko sa Kosova. Samo iz Sarajeva u maju 1992. izbjeglo je ukupno 100.000 ljudi", navodi advokat Tapušković.
On kaže da su iz te osnovne premise da je srpska strana bila jedini agresor proizlazile oslobađajuće presude za komandnu odgovornost drugih strana u sukobu.
Nekadašnji tužilac Vukčević osvrnuo se na dokaze u najupadljivijim slučajevima.
" U slučaju Ramuša Haradinaja bilo je ključno da je ubijeno više svjedoka, a skoro svi bili zastrašivani i pod pritiskom. Kada je riječ o pravosnažnom oslobađanju Ante Gotovine, ta presuda je donijeta tjesnom većinom 3:2. Za Gotovinu je bitno bilo što nisu bili pronađeni ni “topnički dnevnici” o dejstvu artiljerije u vreme “Oluje”. U slučaju Nasera Orića sada je za prvostepenu oslobađajuću presudu u Sarajevu ključno bilo što je jedinica MUP-a Srbija napravila propust i dozvolila telefonski razgovor za zaštićenim svjedokom koji je posijle odustao", kaže Vukčević.
Postupke protiv gospodara rata pod čijom komandom su počinjeni zločini nad Srbima pratili su i veliki propusti srpskih službi i neobjašnjiva nestajanja dokaza. U slučaju Orića Jedinica za zaštitu ličnosti MUP-a Srbije napravila je veliki propust. Naime, krunski svjedok Samir Avdić čuvan je tri godine u Beogradu. Međutim, 2015. njegova treća supruga je iskoristila nepažnju pripadnika jedinice i nabavila mobilni telefon i karticu koji nisu bili pod nadzorom srpskih službi. SIPA agencija u BiH za borbu protiv kriminala presrela je razgovor Orića i Avdića, nakon kojeg je ovaj ključni svjedok odustao od svjedočenja. Zoran Stijović, nekadašnji operativac DB za KiM, rekao je januara ove godine da su iz DB nestali svi prisluškivani razgovori vođa OVK sa kojima bi bilo lako dokazati njihovu komandnu odgovornost.
"Pregledao sam cjelokupnu dokumentaciju koju je država Srbija poslala Haškom tribunalu, ali nije bilo prisluškivanih razgovora koji su bili u DB. Takođe, mnoga druga dokumenta nisu dostavljena. Ne znam gdje je sve to nestalo", rekao je Stijović.
Ramuš Haradinaj
Takođe bivši francuski legionar, koji je bio fizički radnik i izbacivač u švajcarskim diskotekama, ponovo je premijer Kosova. On je 1997. bio glavni organizator terorističkih ćelija na područiju Metohije (Dukađini), a 23. juna 1998. preuzima komandu kao komandant OVK za tu oblast. Prvi napad izveli su u martu 1998. na patrolu policije u Haradinajevom rodnom selu Glođane, kada je ubijen policajac Miodrag Otović. Do septembra 1998. ubijeno je čak 30 policajaca. Zaplijenjene su dvije pisane naredbe Haradinaja od 1. avgusta 1998, u kojima se otkriva da je on stvarni gospodar rata na Metohiji. Prva naredba je opšta mobilizacija, a druga da se cjelokupno djelovanje stanovništva podredi sukobima. Haški tribunal je protiv Haradinaja 4. marta 2005. podigao optužnicu kojom ga po 37 tačaka tereti za zločine protiv čojvečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu individualne krivične odgovornosti počinjene od 1. marta do 30. septembra 1998. Oslobođen je pravosnažno tih optužbi 2012. Haško suđenje je pratilo ubistvo ključnih svjedoka, njih 30, dok su ostali zastrašivani. Srpsko tužilaštvo takođe vodi postupak protiv Haradinaja, a nakon oslobađajuće presude u Hagu fokusiralo se na zločine iz 1999. Haradinaj se tereti da je lično počinio ubistva i silovanja čak i djece. Međutim, iako je hapšen po srpskoj potjernici u nekoliko evropskih zemalja, nije izručen Srbiji.
Ante Gotovina
Nekadašnji pripadnik Legije stranaca u Hrvatsku je došao po izbijanju sukoba 1991. Imenovan je za zapovjednika i gardijske brigade, a početkom 1993, u činu pukovnika, postavljen je za zapovjednika Zbornog područja Split i na tom mjestu ostao do 1996. U Haškom tribunalu mu je suđeno samo za zločine u akciji hrvatskih snaga “Oluja” 1995. po optužnici iz 2001. U toj akciji protjerano je oko 250.000 Srba, a oko 2.000 je nestalo. Međunarodni sud je u postupku, gdje su se Srbija i Hrvatska međusobno optuživale za genocid, utvrdio za “Oluju”; dogodili su se zločini koji bi mogli biti elementi genocida, ali nije dokazana specifična genocidna namjera. Gotovina je u Hagu prvobitno bio osuđen na 24 godine zatvora, ali poslije žalbenog postupka novembru 2012. donijeta je konačna oslobađajuća presuda. Nesporne činjenice su da su počinjeni zločini tokom akcija kod Maslenice, oko Dinare, na Livanjskom polju i blizu Glamoča, u Bosanskom Grahovu, Strmici, Kninu, Drvaru i Mrkonjić Gradu. Na svim tim mjestima bile su jedinice pod komandom Gotovine. Republika Srpska je 2016. inicirala u BiH postupak protiv 16 hrvatskih generala zbog ratnih zločina. Gotovina se tereti za zločine protiv srpskih i bošnjačkih civila na područiju Livna. Takođe pod sumnjom je za masakr 150 zarobljenih vojnika Republike Srpske kod Mrkonjić Grada. Gotovina je 17. novembra 2016. imenovan za posebnog savjetnika potpredsednika Vlade i ministra odbrane Damira Krstičevića.
Naser Orić
Od nekadašnjeg polaznika policijskog kursa u Srbiji, preko povjerljivog tjelohranitelja Slobodana Miloševića koji hapsi opozicione lidere, postao je gospodar rata u Bosni. Haški sud ga je optužio 28. marta 2003. za ratne zločine nad Srbima, i to dvije optužnice za individualnu odgovornost, a četiri za komandnu odgovornost. Uhapšen je 10. aprila 2003. od strane Sfora. Na sudu se pojavio 15. aprila 2003. i izjasnio se da nije kriv ni po jednoj tački optužnice. Optužen je za neljudsko ponašanje prema 11 i ubistva sedam Srba za vrijeme 1992/1993. na teritoriji opštine Srebrenica. Jedinice pod njegovom komandom su optužene za napade na 50 srpskih sela i protjerivanje njihovih stanovnika. Orić je 30. juna 2006. osuđen na dvije godine zatvora i pušten na slobodu pošto je u pritvoru već bio više od tri godine. Proglašen je krivim što nije preduzeo odgovarajuće korake da spriječi ubistva i okrutno postupanje. Kao olakšavajuće okolnosti uzete su „izvjesna saradnja sa Tribunalom“ i „izvjesno kajanje“, kao i opšte stanje na terenu u Srebrenici; kao jedina otežavajuća okolnost navedena je ranjivost žrtava. Međutim, 3. jula 2008, poslije žalbe, pravosnažno je oslobođen krivice. Protiv Orića je 2015. poveden postupak zbog ratnog zločina ubistva tri srpska civila u Sarajevu. On je 9. oktobra prvostepeno oslobođen uz obrazloženje da nema dokaza. Inače, na teritoriji zapdne Bosne, gdje su dejstvovale Orićeve jedinice, ubijeno je 3.000 Srba.
(blic)
