Kako mi je surogat majka iz Ukrajine rodila dijete

Autor Tanja, ATV

Objavljeno: 13:52, 17.10.2017

Jedne nedjelje, početkom proljeća 2007., veče sam provela lijenčareći. Kad je na TV-u završio kasni film, konačno sam se natjerala da ustanem s kauča i počnem sređivati kuhinju. Uključila sam mašinu za suđe i zamijenila prljavu kuhinjsku krpu čistom. Nasula sam sebi čašu vina i sjela za sto. Impulsivno sam zgrabila laptop koji je tamo stajao i upisala pojam: “Surrogate Ukraine”.

Godinama sam svjesna da ne postoji šansa da rodim. Tehnički, mogu zanijeti, ali zbog svoje bolesti ne mogu iznijeti trudnoću. Ljudi me često pitaju zašto se nismo odlučili na usvajanje. Postavljaju li to pitanje i ženama koje su rodile nakon vještačke oplodnje? Usvajanje za mene nikada nije bilo opcija. Nisam mogla zamisliti da centrima za socijalnu zaštitu šaljem ekstenzivna pisma, obilazim ih i uvjeravam da ću nekome biti fantastična mama. Ja jednostavno nisam taj tip. U nekom trenutku muž i ja počeli smo, i dalje vrlo generalno, razmišljati o surogat mami. Naprosto bi nam se svako malo provukla kroz razgovor. Uglavnom ne bismo dugo o tome razgovarali, svaki put bismo nakon nekoliko minuta zaključili da je to nama sigurno preskupo.

surrogate-mother

One večeri, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, prvi put sam intenzivno počela istraživati. Google mi je prvo izbacio privatnu kliniku u Harkovu. Postupak košta 25.000 evra. „To je golema, ali ne i nedostižna svota“, pomislila sam. U kuhinji se uskoro pojavio moj muž. Zaboravila sam kako je dalje tekao naš razgovor, ali mislim da je podizanje kredita za bebu bila njegova ideja. Kod nas ne postoji banka koja odobrava kredit za troškove surogat majčinstva ili nudi bilo kakve kredite za bebe. Jedina opcije bio nam je nenamjenski kredit. Kamate su izuzetno nepovoljne, ali službenicu bar nije zanimalo na šta planiramo potrošiti novac. Kasnije smo saznali da najveći dio parova troškova ukrajinskih klinika pokriva upravo kreditom. Surogatstvo nije opcija samo za bogate.

Pitanja u polikliniku u Harkovu poslali smo tek kada smo shvatili da smo kreditno sposobni. Odgovor je stigao za nekoliko dana. Javila se neka agencija, koja je očito bila povezana s privatnom klinikom. U mailu su predložili da dođemo na dogovor. U Harkov smo sletjeli za dvije sedmice i prvi utisak bio je očajan. Grad je djelovao depresivno, još uvijek se osjećao ogroman uticaj socijalizma. Sve zgrade podsjećale su me na vojne.

Na aerodromu nas je dočekao čovjek u bijeloj košulji i tamno plavim hlačama ispeglanim na crtu. Znak prepoznavanja bio je crveni fascikl koji je držao u ruci. Bio je jako ljubazan, za moj ukus možda i malo previše. Neprestano nam je ponavljao kako će sve biti u redu i da će nam oko svega pomoći. Ponudio se da nas odveze do unajmljenog stana, koji smo rezervisali na Booking.com-u. Čekao je ispred zgrade dok se nismo smjestili, a onda nas je odveo u svoju kancelariju. Sjeo je za sto, otvorio onaj crveni fascikl i detaljno nas upoznao s procedurom i troškovima. Honorar surogat majke iznosi 13,5 hiljada evra. U njega su uključeni troškovi stanovanja, hrane i odjeće tokom trudnoće te životno osiguranje. Troškovi poliklinike, agencije i porođaja u državnoj bolnici su oko 8,5 hiljada evra. Cjelokupan iznos je oko 22 hiljade evra.

Ta svota, međutim, može postati dramatično veća ukoliko umjetna oplodnja ne uspije iz prvog pokušaja. Svaki novi pokušaj košta dodatnih tri i po hiljade evra. Čovjek je nastavio pričati. Iznos se plaća u pet rata. Četiri manje rate plaćaju se tokom trudnoće. Peta rata, odnosno 7650 evra, uplaćuje se nakon porođaja. Ona pokriva najveći dio kompenzacije surogat majci i pravnu podršku prilikom registracije novorođenčadi. Nakon razgovora o novcu, agent je izvadio debeli registrator. U njemu su bili kartoni s fotografijama žena koje su se prijavile da budu surogat majke.

Čovjek nam je pokazivao slike nasmiješenih mladih žena. Sve su bile prelijepe. Objasnio nam je kako surogat majke ne smiju biti žene koje nisu rodile. Jeftinije su one koje nisu bile u programu surogat majčinstva, dok su one s iskustvom nešto skuplje. Pričao nam je kako agencija sprovodi zdravstvena i psihološka testiranja žena, ali i provjeru njihove socijalne pozadine. Psiholozi moraju biti sigurni kako je žena svjesna da će se nakon devet mjeseci morati odvojiti od djeteta. Ne smije se desiti da odjednom poželi zadržati bebu. Odlučili smo se za jednu simpatičnu brinetu. Agent nam je dogovorio susret.

beba

Prvi susret sa surogat mamom prošao je OK. U agenciji se pojavila vrlo simpatična mlada žena. Rekli su nam da ima 27 godina, da je udata i mama jednog dječaka. Pričala je na lošem, gotovo nerazumljivom engleskom. U nekom trenutku zamolili smo je da se prebaci na ukrajinski, tako smo je barem donekle uspjeli razumjeti. Žena je imala dugu ispeglanu smeđu kosu, djelovala mi je vrlo uredno. Rekla nam je kako se tek nedavno odlučila biti surogat mama, nisam je pitala zbog čega. Nisam htjela ulaziti u njenu intimu. U nekoliko navrata ponovila je da se raduje trudnoći i da nam želi pomoći. Agentu smo, nakon što je žena napustila prostoriju, rekli da smo se odlučili.

Agent nas je jednom prilikom upozorio kako postoji mogućnost da ćemo u državnoj bolnici osoblju morati dati, kako se izrazio, mali znak pažnje. „Vi ste takođe Slaveni. Znate o čemu govorim“, nasmijao se. Prvo mito morala sam dati na aerodromu. Mislim da smo se vraćali s drugog pokušaja umjetne oplodnje. Moj muž kupio je tri flaše votke, a ja sam se nasred aerodroma sjetila kako bih mogla prepakovati torbe.

Izvadila sam votke i kopala po koferu kad su se kraj mene pojavili policajci i zamolili me da pođem za njima. Ušla sam u nekakvu prostoriju u kojoj mi je jedan policajac ponavljao kako iz zemlje mogu iznijeti samo jednu bocu. Kimala sam glavom. Međutim, on se nije zaustavljao nego je neprestano ponavljao priču. Nisam znala šta hoće od mene. U jednom trenutku sam pukla: “Uzmite te votke! Samo me pustite na miru! Zakasniću na avion”. Policajac je ostao hladan. Nekoliko sekundi me posmatrao i onda ponovio lekciju o tome kako mogu iznijeti samo jednu bocu alkoholnog pića. Napokon mi je sinulo. Pružila sam mu novčanicu od 50 evra. Vratio mi je sve tri votke i poželio srećan put.

Slijedila su dva neuspješna pokušaja vještačke oplodnje. Oba smo obavili u poliklinici u Harkovu. Najprije je bilo punktiranje ćelija, pa oplodnja, a nakon toga transfer embriona u surogat majku. Mi bismo se zatim vratili u Hrvatsku i čekali vijesti iz Ukrajine. Prvi pokušaj propao je u prvim danima, a drugi u osmoj sedmici trudnoće. Bila sam očajna. Upala sam u neko loše, depresivno stanje.

Pamtim jedan dan početkom jeseni 2008. godine. Sjedila sam na balkonu i posmatrala ljude. Sjećam se, recimo, jedne gospođu koja je po trotoaru vukla torbu za pijacu. Dva dana prije toga saznala sam kako drugi pokušaj trudnoće nije uspio. Bila sam pod ogromnim stresom. Na balkonu sam se zadržala jako dugo, ne znam o čemu sam razmišljala. Samo sam tupo piljila u ljude. U stan sam ušla tek kada mi je postalo jako hladno. U međuvremenu se moj muž vratio s posla. “Nisam znao da si kući”, rekao je. Dugo me gledao bez treptaja, mislim da je pokušavao odgonetnuti moje raspoloženje. “Mi nemamo para za deset ovakvih pokušaja”, rekla sam mu. Nisam čula što je odgovorio. Odlučili smo uzeti pauzu, nismo imali snage za nova putovanja i nove pokušaje. Ta pauza trajala je pola godine.

Sredinom 2009. godine počeli smo razmišljati o novom, posljednjem pokušaju. Imali smo novca samo za još taj jedan. Ponovno smo kontaktirali agenciju i onaj preljubazni čovjek predložio je da dođemo u Ukrajinu kako bismo izabrali novu surogat majku. Rekla sam mu da za tim nema potrebe, neka je oni izaberu. Bila sam potpuno rezignirana. Čovjek je sigurno bio iznenađen, ali se ponio profesionalno. Već nam je sljedećeg dana javio kako je pronašao savršenu surogat mamu. Žena se bližila tridesetima, bila je razvedena i takođe je imala dijete.

U Ukrajinu smo doputovali tek na postupak vještačke oplodnje, ali ni tada nismo upoznali surogat mamu, nisam imala snage za takav susret. Vratili smo se kući, a jedan od ginekologa redovno nas je obavještavao o razvoju situacije. Javio se u osmoj sedmici trudnoće i rekao kako je bebi počelo kucati srce. Za mjesec dana javio je kako je i dalje sve OK. Prošla su prva tri krizna mjeseca. U mailu nam je slao slike ultrazvuka. Užasno sam se bojala da će sve ponovno loše završiti. Svakih nekoliko sedmica iz Ukrajine su dolazile nove dobre vijesti, profesor je pisao kako se dijete normalno razvija. Onda je stigla vijest kako čekamo djevojčicu. Počela se micati u trbuhu i sve je išlo prema planu, ali ja se nisam mogla opustiti. Devet mjeseci paničnog straha.

Pokušavala sam ostati oprezna i rezervisana, samo najuža porodica i najbliži prijatelji znali su što se događa. Bili su diskretni, nisu me previše ispitivali, čekali su da ja započnem razgovor. Bizarna je ta situacija u kojoj sam se našla; postala sam trudnica na daljinu. Žena bez stomaka koja se hvali slikama ultrazvuka svoje bebe. Emotivno sam bila potpuno involvirana u cijelu priču, ali sam se morala držati po strani. Bila sam prisiljena vjerovati nekom pretjerano ljubaznom agentu.

Odlazila sam na posao i družila se s prijateljicama. Onda bih se vratila kući, spojila na internet i čekala vijesti iz Harkova. Termin porođaja bio je početkom jula 2010. godine. Dvije sedmice prije postala sam prilično nervozna. Profesor nas je upozorio kako je surogat mama ušla u termin i da se može poroditi bilo kada. Moramo biti spremni. Odmah sam spakovala torbe rodiće se u državnoj bolnici u koju roditelji moraju donijeti pelene, kapice, flašice i sve ostalo.

U srijedu 30. juna 2010. sjedila sam za svojim stolom na poslu. Nešto prije podneva osjetila sam da mi mobitel vibrira; na displeju je bio ukrajinski broj pa sam odjurila u prvi WC. „Počelo je. Kada možete doći?“ pitao je agent. Istrčala sam iz sobe, odjurila u kadrovsku i otvorila godišnji. Pred zgradom sam nazvala muža i zaurlala: “beba dolazi, a mi nemamo vizu za Ukrajinu!” Za pola sata stvorili smo se ispred zgrade ukrajinske ambasade, službenica je bila pristojna, a ja sam nastojala ostati pribrana. Objasnila sam joj kako vizu trebamo odmah, najkasnije sutra, jer imamo neku važnu obavezu. Nešto što nikako ne smijemo propustiti.

Žena nije imala dodatnih pitanja. Samo nam je odgovorila kako će dati sve od sebe. Sljedeći dan javila je da su vize gotove, mi smo bukirali avionske karte i otputovali u Harkov. U klinici nas je dočekao agent s rečenicom da je “ovo bio false alarm“. Surogat mama je otvorena četiri prsta, ali još uvijek nema trudove. „Nemojte se vraćati u Zagreb. Može roditi bilo koji dan“, savjetovao nam je ginekolog. Sljedećih deset dana proveli smo u Harkovu.

Jedanaesti dan probudila sam se prilično raspoložena. Nagovorila sam muža da se spustimo na kafu u obližnji kafić. Dok smo čekali konobara zazvonio je telefon. „Upravo ste postali roditelji!“, vikao je agent na nekakvoj mješavini engleskog i ukrajinskog. Ponašao se kao da je odjednom zaboravio engleski. “Možete doći vidjeti svoju bebu”.

Bolnica je bila u katastrofalnom stanju. Mislim da bi u nju trebali zaviriti svi oni koji gunđaju protiv uslova u našim bolnicama. Cijela zgrada bila je od nekakve oronule cigle, a zidovi flekavi, mislim da nisu bili prefarbani nekoliko decenija. Agent nas je doveo ispred sobe. Rekao je da uđemo, a on će čekati vani. Na krevetu je ležala surogat mama i pokraj nje naša curica, umotana samo u jedan veliki ručnik. Imala je 3,6 kg, 52 cm i bila je potpuno zdrava. Tek sam nakon mjesec dana, kada sam prebacivala slike s mobilnog telefona na kompjuter, shvatila kako je moja beba bila sva u modricama, natprosječno izmučena od porođaja. Ništa od toga ja tada nisam primijetila.

Tog sam jutra prvi put upoznala surogat mamu, sitnu i veselu plavušu, stalno se smijala. Pokraj nje je stajala njena mama. U nekom trenutku smo se samo pogledali i svi smo se počeli međusobno grliti. Surogat mama takođe nije znala engleski pa sam joj na hrvatskom, jako polako, pokušala zahvaliti na svemu što je učinila za nas. Mislim da me razumjela. Odgovorila mi je nešto tipa: „Sve OK.“ Pružila mi je bebu i dugo me posmatrala kako je držim u naručju.

Beba je u bolnici ostala sljedećih pet dana. Nakon toga smo još dvije sedmice boravili u iznajmljenom stanu. Svaki dan smo se Skype-om čuli s rodbinom i prijateljima, ali smo u svemu bili potpuno sami. Nismo imali pomoć patronažne sestre, bake ili nekog drugog člana porodice. Sada kada razmišljam o tom periodu, mislim da su mi to bila dvije najljepše sedmice u životu. Sve je bilo tako lijepo i prirodno. Uz pomoć agencije riješili smo pravnu proceduru koja nije bila previše komplikovana. U državnoj bolnici dobili smo potvrdu o rođenju, u kojoj smo mi bili upisani kao biološki roditelji. S tom smo potvrdom otišli u matični ured gdje smo izvadili ukrajinski rodni list. Nakon toga smo u hrvatskoj ambasadi prijavili rođenje i dobili privremeni putni list za bebu. Dva dana nakon povratka u Hrvatsku, bebu smo prijavili u jednom zagrebačkom matičnom uredu.

Onda su počela pitanja. Žena bez trudničkog trbuha odjednom je postala mama. Pretpostavljam da je većina ljudi mislila da smo curicu usvojili. Međutim, ja sam svima, koji su me direktno pitali, odgovarala kako smo dobili dijete uz pomoć surogat mame. Izgovorila bih to tako da nisu imali dodatnih pitanja. Nisam bila raspoložena za objašnjavanja. Samo sam bliskim prijateljima rekla kako želim vjerovati da živim u slobodnom svijetu u kojem imam pravo na izbor. Moj izbor nije ugrozio nikoga. Surogat mama je svjesno pristala na trudnoću i potpisala ugovor. Obje smo znale u što ulazimo i nijedna od nas nije oštećena.

Posljednjih sedam godina kontaktiralo nas je nekoliko parova koji su se odlučili na surogat majčinstvo. Svima sam ispričala naše iskustvo, htjela sam da znaju sve što ih u Ukrajini očekuje. Prepričala sam im sve detalje. Upozorila sam ih oko čega moraju biti oprezni. Jedna žena me na kraju razgovora pitala: „Biste li sve ovo ponovili?“. Odgovorila sam joj kako bih. Samo što nemam novca. Kada je beba napunila mjesec dana, pojavili smo se na prvom sastanku kod pedijatra. Doktor je unosio podatke o novorođenoj bebi. Mjesto rođenja? “Harkov, Ukrajina”, odgovorila sam. “Je li trudnoća bila uredna?” nastavio je pedijatar. Odgovorila sam mu da ne znam. “Nemam pojma, našu bebu rodila je surogat mama”. Čovjek se na trenutak zaustavio, no ubrzo je nastavio s daljnjim pitanjima o tome kako se dijete razvija.

Svako dijete želi znati kako je došlo na svijet. Sjećam se jedne šetnje, moja kćerka upravo je bila napunila četiri godine. U susret nam je prilazila jedna trudnica i mala me povukla za ruku uz glasan komentar: “Mama, ova teta pojela je nešto jako veliko”. Objasnila sam joj kako je teta trudna, odnosno čeka bebu. “Vauuuu. Jesam i ja tako bila u tvom stomaku?”, nastavila je. To je bio trenutak koji sam očekivala. Znala sam da joj moram odmah reći istinu.

“Ne, mila, tebe rodila jedna druga teta”. Mislim da na isti način te razgovore započinju i roditelji usvojene djece. Malena je izgovorila nešto tipa “Aha”, kao da me razumije. Otrčala je, približila se stepenicama i veselo mi mahnula. Nakon nekoliko dana pitala me kako se ta teta zove. Rekla sam joj ime surogat mame. U sljedećoj sličnoj situaciji ispričala sam joj da je rođena u Ukrajini. Nedavno je naručila da joj za večeru napravim griz. Stajala je pokraj mene i odjednom počela: “Mama, a zašto je mene rodila ta neka druga teta?”, pitala me. Tada sam joj ispričala kako sam bila bolesna.

Moj posljednji kontakt sa surogat mamom bio je prije tri godine, kada je malena imala četiri. Kopala sam po starim mailovima i naletjela na korespondenciju s agentom. U mailu mi je poslao kontakt surogat majke i ja sam joj sada, bez previše razmišljanja, poslala mail. Napisala sam joj kako je curica dobra, zdrava i lijepa. Žena je odgovorila za nekoliko dana. Na lošem engleskom napisala je kako je sretna zbog nas i da joj je drago što nam je pomogla. Više se nikada nismo čuli.
(Telegraf.hr)

Izneseni komentari su lični stavovi autora i ne predstavljaju stav redakcije ATV portala.
Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedInEmail this to someone