Malo ko pamti manje vode u Bilećkom jezeru. Iz dana u dan ona se povlači, a na površini ostaju uspomene na sela potopljena prije tačno pola vijeka. Kuće, štale, čatrnje i bašte iz nekadašnjeg Zavođa ovih dana postale su prava atrakcija.

Do jedine crkve na Bilećkom jezeru dolazilo se isključivo uz pomoć čamca. Ove jeseni gazeći ispucalu zemlju i školjke dolazite komotno pješke.

Ruševine ukrašene školjkama najviše obilaze iseljeni mještani i njihovi potomci. Po imanju svojih predaka prošetala se i Jovana. Od kada zna za sebe zna i za svoje selo pod Bilećkim jezerom. Stalne priče o nekadašnjoj Čepelici natjerale su je da upiše arheologiju.

"Za mene sva ta priča o Čepelici o Zavođu ima nešto što prelazi granice arheologije, ona je više za mene pojam identiteta i ja bez Čepelice i znanja o Zavođu ne bi bila ja", rekla je Jovana Dželetović.

Vido Mišeljić je imao 17 godina kada je njegovo selo Miruše nestalo u akumulaciji. I danas se sjeća svake kuće i doline. Osim kuća i imanja, isplivale su i uspomene na tu 67. godinu kada su iz sela nosili što se moglo ponijeti, a imanja prodavali budzašto. Mnogima je to teško palo prisjeća se Mišeljić.

"Tu je negdje iseljeno oko 200 domaćinstava, a iseljeno je oko 1200 stanovnika. Ja se sjećam tih tada šesdesetogodišnjaka ili sedamdesetogodišnjaka kojima je to tako teško palo. Vjerujte vi meni da niko od njih nije izdržao dvije ili tri godine, oni su od tuge umirali", rekao je mještanin Vido Mišeljić.

Prije nego što je nastalo Bilećko jezero, a voda potopila dolinu Trebišnjice, stanovništvo pet sela moralo je zauvijek da napusti svoje kuće. Zemlja je sada raspukla od sunca, ali tragovi nekadašnjeg života su vidljivi. U stvarnost vas vraća zvuk pucanja školjki koje se rasipaju u komade dok hodate po zemlji koja je, vjerovatno, nekada bila nečije dvorište.

Ako je vjerovati pričama zemlja ispod Bilećkog jezera bila je najplodnija u Hercegovini. A ako je suditi po ovome što sada vidimo mještani ovih sela bili su i te kako vrijedni.