Ispovijest Banjalučanke: Rodila sam se kada je trebalo da umrem

Autor Aleksandar Stijaković, ATV

Objavljeno: 18:01, 14.02.2018

Dajana Tadić je heroina iz našeg grada koja se izborila sa teškom bolešću. U svojoj prvoj knjizi „Heroji po šiframa“ piše o svakodnevnoj borbi sa kojom je bila suočena…

Dajana Tadić, rođena 1986. godine u Banjaluci, diplomirani je ekonomista, zaposlena u struci. Pobjednik jedne od sezona kulinarskog takmičenja Luk ili med na ATV-u. Godine 2011.  joj je dijagnostikovan Non Hočkin limfom najvišeg stepena agresivnosti. Operisana je zbog otežanog disanja prouzrokovanog širenjem tumorske mase koja je rasla u grudnom košu.

Devet mjeseci poslije, kada je primila sve hemoterapije, na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu je imala transplantaciju matičnih ćelija (u narodu poznato kao presađivanje koštane srži, iako se ne radi ni o kakvom sađenju i sijanju). Po povratku kući, poslije 22 dana potpune izolacije, kreću dani mentalne nestabilnosti, od depresije do hiperaktivnosti. Tada počinje da piše, hekla, pravi nakit, radi sa djecom, oslikava drvo i tekstil. Do danas, zadržala je sve te hobije, ali je pisanje postalo njena ljubav za sva vremena. Ubrzo će se na policama knjižara naći njena prva knjiga „Heroji po šiframa“.

Knjiga Heroji po šiframa je skup Dajaninih iskustava te doživljaja ljudi koje je upoznavala tokom i poslije liječenja.

„Volim da kažem da je to knjiga o ljudima koji su imali sreće da budu bolesni. Možda zvuči čudno, ali mnogi od njih, pa i ja sama, svoju bolest ne bi mijenjali niti izbacili iz prošlosti jer su uz nju postali svjesniji sebe i života koji imaju. Knjiga je kolaž iskustava koje sam u proteklih godinu i po, kroz priče objavljivala na istoimenom blogu, a koje govore o mojoj borbi sa unutrašnjim demonima te borbama ljudi koji me inspirišu. To nije zbirka teških priča, potresnih da, ali nikako mučnih i deprimirajućih, naprotiv. Knjiga je o borbi i nadi, kao i o nekim temama koje su kod nas još uvijek ipak tabu ili jednostavno nešto što se ’gura pod tepih’ dok ne prođe: opadanje kose, odstranjivanje dojke, udaja i rađanje poslije maligniteta i slično“, kaže  Dajana Tadić.

Dajana kaže da o svojoj bolesti govori sa velikim poštovanjem. To je period, kaže, koji je njen život oplemenio na bezbroj načina i da ima mogućnost, ističe Dajana, da se vrati u tu 2011. godinu ne bi mijenjala niti jedan dio svog života.

dajana unutra

„Kako sam uspjela da se izborim ni danas ne znam, jer kad pogledam unazad, izgleda mi nevjerovatno da čovjek može sve to da podnese (npr. 22 dana potpune izolacije sa 24-časovnim primanjem terapije). Ali bolest je nešto što vas natjera da se trgnete i saznate da ste jaki. Ukoliko niste, tada je već kasno da jačate. Najteži period u svemu dolazi poslije, kada shvatite da ste proveli mjesece zatvoreni, da se Zemlja okretala a vi stajali, da ste zaspali u novembru a probudili se u julu. I tada dolazi momenat u kojem nemate za šta da se uhvatite. Nemate motiv. Ja sam poslije izlječenja iza sebe imala završenu emotivnu vezu, fakultet završen mjesec dana prije bolesti i 0 dana radnog staža, okolinu koja nije razumjela da nije najbitnije ozdraviti fizički.

U tim trenucima je jako teško sakupiti sve djeliće sebe i sastaviti se u bilo kakvu cjelinu. To je proces. I kada poredim, bolest je ništa u odnosu na to“, priča Dajana.

U borbi sa bolesti Dajana kaže da su joj najviše pomogli tvrdoglavost, rušenje barijera po sistemu glavom kroz zid, od početnih pretraga, preko operacije, do odlaska na Vojnomedicinsku akademiju bez najave i cjelokupnog liječenja u kojem je sebi govorila da je lako odustati i da joj je to uvijek opcija.

„Dalje, tu je i trenutak kada čovjek prihvati bolest, koji je važan koliko i pravovremena terapija. Ja svoj limfom često zovem moje čedo, jer sam ga čuvala u grudima, pored srca. Od prvog trenutka sam znala da mi je dodijeljen iz nekog razloga i da je moje da s njim učinim što najbolje znam“, priča Dajana i dodaje da je okolina u ovoj borbi jako bitna, ali je najbitnije da čovjek sam sebi bude podrška i prijatelj.

„Rak je bolest u kojoj tijelo ubija samo sebe. A šta ga drugo može izliječiti ako ne ono što ga ubija“, ističe Dajana.

Kada se poslije liječenja vratila u Banjaluku Dajana kaže da je bila u prilično lošem mentalnom i emocionalnom stanju i da nije imala stručnu pomoć.

„Nisam imala podršku ljudi iz ’života prije’ jer nisu razumjeli. I počela sam prijatelje da tražim među bivšim pacijentima, ali i na papiru. I tu su počele da se nižu riječi, prvo u vidu dnevnika koji je služio samo da iz sebe izbacim težinu. Poslije,kada su u meni zarasle sve unutrašnje rane i kada su se djelići mene posložili, shvatila sam da tamo negdje sigurno postoje ljudi kojima treba reći da nisu sami. I počela sam da ih tražim. A onda su oni počeli da pronalaze mene“, prisjeća se Dajana početaka nastanka njene knjige.

Dajana ističe da Heroji po šiframa nisu ljudi koji su se uprkos bolesti popeli na Mont Everest ili učinili nešto slično već su to su sasvim obični ljudi, tihi, bez velikih podviga, koji su u nekom momentu svog života prigrlili bolest, shvatili da im je opomena, promijenili sebe i nastavili.

„Prepoznaju se vrlo često po tome što vole svoju sijedu kosu (jer su mogli da je nikada ne dočekaju), što slave rođendane iako im je pedeset i neka, što se smiju glasno, oslobođeni su predrasuda i sopstvenih okova. Heroj sa šifrom, bar heroj mog bloga, nije svako ko je imao rak ili neku drugu bolest. Jer u bolesti nema ništa herojsko. U onome u šta nas ona pretvori ima mnogo toga herojskog. Ili kukavičkog. To zavisi od nas samih“, kaže Dajana.

Dajana nam kaže da je za nju život počeo tih mjeseci u bolnicama. To tada nije znala, ali zna danas.

„Rodila sam se kada sam trebala da umrem, kada sam kroz strašne lavirinte bolničkih procedura pronašla izlaz vani. I jedino čega ne volim da se sjećam jeste život pun predrasuda i lanaca koji sam vodila prije. A što se tiče psihe… ta snaga je u meni ležala uvijek, utopljena u kalup u koji sam potisnula svoju ličnost. Danas ne bih rekla da sam psihički jača, nego da sam svjesna sebe. U tome je moja snaga“, priča naša sagovornica.

Svim ljudima koji se suočavaju sa teškom bolešću Dajana poručuje da prije svega prihvate svoju bolest.

„Nešto veće od nas zna bolje od nas. Nazivali to nešto Bogom, sudbinom ili bilo kako, poslalo nam je bolest kao blagoslov. Bolest je ništa drugo do stepenica ka spoznaji sebe. I kada se desi, treba da odigramo najbolje što znamo. Takođe, nešto što ja godinama ponavljam – samopregled i odlazak ljekaru bez straha. Strah ubija više nego bolest. Prepipavanje vrata i grudi traje minut. A može nam uštediti mjesece borbe“, kaže Dajana.

Ljubav protiv predrasuda

„Moja ljubavna priča je započela vjerovatno još 2006. godine kada je moj izabranik imao nesreću u kojoj je ostao nepokretan, tačnije paraplegičar i usljed toga došao u Banjaluku. Upoznali smo se, istina, deset godina poslije, kada sam radila priču o košarkaškom klubu u kojem je igrao. I tako je sve krenulo, od jednog diktafona i izjave. Danas živimo zajedno, volimo se, svađamo, mirimo, kao i svaki drugi par. Možda jesmo malo neobični, pogotovo zbog toga što se zna koliko kod nas predrasude ljude osude na samoću jer im nešto nedostaje ili nije funkcionalno. Ali ljubav k’o ljubav, ne poznaje šifre i dijagnoze“, kaže Dajana Tadić.

Knjiga na policama

Knjiga će se na policama knjiđara naći najkasnije do kraja februara, a vrlo vjerovatno već polovinom februara. Moći će se kupiti u knjižarama Kultura u Banjaluci, Sarajevu i Tuzli. Dajana se nada da će postojati potražnja i van okvira BiH. Izdavač knjige je Imprimatur d.o.o.

(6yka.com)

 

Izneseni komentari su lični stavovi autora i ne predstavljaju stav redakcije ATV portala.
Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedInEmail this to someone