Žan Klod, kao i mnogi drugi mladi ljudi iz te nasiljem razorene zemlje, “vještački” je otac 24 djece. Jedino što im je zajedničko je – svi su preživjeli genocid u kojem je 1994. godine ubijeno oko 800.000 ljudi, piše Si-En-En.

Žan Klod pripada etničkoj grupi Tutsija i član je organizacije Savez studenata žrtava genocida (AERG), čiji je “zaštitni znak” akcija pomoći žrtvama stvaranjem “vještačkih porodica”.

Organizaciju je 1996. godine osnovalo 12 studenata Univerziteta u Ruandi, a danas ta organizacija broji više od 43.000 studenata i srednjoškolaca te male afričke države.

AERG stvara “vještačke porodice” od svojih članova, na osnovu teritorijalne pripadnosti nekom fakultetu ili školi. Novoformirana “porodica” sastaje se i demokratski bira “oca” i “majku” iz svojih redova.

Iako te “porodice” ne žive zajedno, međusobno se pomažu kad je riječ o finansijama i drugim pitanjima. Danas širom Ruande postoje stotine “vještačkih porodica”.

- U Ruandi smo svi nekad imali velike porodice, ali je u vrijeme genocida mnogo ljudi pobijeno… zato stvaramo “vještačke porodice” – da bismo se vratili uobičajenim životima. To je zbog istorije – kaže jedan od koordinatora Organizacije Danijel Tujizere za CNN. Zato i danas u Ruandi možete da nađete čovjeka koji je otac 25 djece.

Nacionalna koordinatora AERG Konstantin Rukundo objašnjava da je koncept proizašao iz osnovnih potreba.

- Potreban vam je neko ko će o vama brinuti, kaže ona, objašnjavajući da je cilj da te porodice – kao i sve druge – brinu o svojim članovima doživotno.

Prema procjenama Unicefa, 95.000 djece ostali su siročići zbog genocida. Čak 75 odsto njih svjedoci su ubistava i ranjavanja, a mnogi su i lično žrtve nasilja i silovanja.

Njihovi problemi u Ruandi nastavljeni su i poslije 1994. godine. Do 2001, procjenjuje se da je 264.000 djece iz Ruande izgubilo jednog ili oba roditelja zbog side, bolesti koja se djelimično proširila zbog masovnih silovanja kao “oružja” u ratu.

Ta djeca i danas, uglavnom, pate jer su siromašna, često beskućnici, sa traumama i neriješenim pravnim statusom. Zemlja koju su posjedovali njihovi roditelji oduzimana je poslije njihove smrti, a mnogi mladi tada su bili premladi da bi potraživali zemljište.

Kelsi Finegan, koja se bavi problemima preživjelih u genocidu, kaže da tu djecu, danas mlade ljude, u različitim aspektima života prate različite traume: “Mnogi imaju problem sa učenjem, sa održavanjem veza, probleme sa drogom i alkoholom.”

Kevin Mugina je 21-godišnjak koji je i sam član jedne “vještačke porodice” i kaže da mu to pomaže da se izbori sa svojim osjećanjima.

- Neki ljudi bili su veoma bijesni. Neka djeca i danas su u šoku – kaže on, primjećujući da porodica pomaže razgovorom i kontrolom osjećanja – kako bi u miru živjeli sa susjedima.

Avgustin Nsengijumua ima 27 godina i kaže da i dan danas zove svoju “vještačku” majku “za svaku sitnicu” – kad mu fali olovka ili ostane bez sapuna.

Nkusi, 23-godišnji “otac” 24 djece, mlađi je od nekih svojih “potomaka”. Kaže za CNN da očinstvo nosi veliku odgovornost.

- Morate da znate svaku situaciju u kojoj su vaša djeca – da li jedu, uče, kako žive svaki dan. Ako je jedno dijete bolesno, moram to prvi da saznam – kaže Nkusi.

Njegova “djeca” smislila su mu i nadimak – Urumuri, što u prevodu otprilike znači: “onaj koji donosi svjetlost“.