Fantomska bol 1918. godine

  • 25.02.2018. 08:48

Kada se prije četiri godine u Austriji obilježavala stota godišnjica početka Velikog rata, istoriografija i mediji su davali glavni ton u nacionalnoj kulturi sjećanja. Sada, na stotu godišnjicu njegovog kraja, glavnu riječ u ovdašnjim komemoracijama vodi umjetnost.

Najkraći zaključak bi bio – ratovi počinju u politici, razrješavaju se u umjetnosti.

Najkraći zaključak je istovremeno i najciničniji, jer u pozadini prenosi loše kamufliranu poruku kako su ratovi tu da bi umjetnost imala čime da se bavi. Da su ljudi za rat topovsko meso, u istoj analogiji kao što je rat za umjetnost radni materijal, jer bez patnje stotina hiljada i miliona nema umjetnosti koja bi zaslužila Kantovu kategoriju uzvišenog.

Na početku rata 1914. stajala je nervozna energija, na njegovom kraju 1918. estetizovana tužbalica, a između patnja bezimenih miliona.

Da li ta formula važi za svaki rat je upitno, za Veliki rat sigurno, barem iz austrijske perspektive.

Gorak ukus ostaje uvijek, posebno u Beču i posebno sada, podsjetnik da je 1918. bila godina kada se raspalo najveće carstvo tadašnje Evrope.

Trenutak u vremenu kada je Beč od šestog grada po veličini na svijetu spao na atribut "vodene glave" - patetična glava na amputiranom tijelu, tinjajući imperijalni refleks koji je Prvu republiku u nastavku uveo ravno u nacističku Njemačku.

Da li 1918. još boli?

Gustav Klimt, umjetnik koji je prevukao zlatnu vizantijsku podlogu ispod svojih slika i time kao nijedan drugi simbolički obilježio pojam zlatne bečke Secesije, prvi je te 1918. otvorio fenomen "velikog umiranja".

Da je riječ o kolektivnom doživljaju jedne epohe, emotivnoj interpretaciji političkog sloma, dobro bi pokazao statistički pregled "velikog umiranja" u toj za čitav svijet traumatičnoj godini.

Fenomen je, naime, bio vrlo ćudljiv i nimalo moralno osviješten, ne samo kad je harao po bečkoj kulturnoj sceni.

Španskoj groznici su nekad podlegale najveselije prirode, a preživljavali je najdepresivniji, kao Edvard Munk ili Franc Kafka.

Od Španske groznice je bolovao i ozdravio njemački car i pruski kralj Vilhelm II, habsburški advocatus diaboli koji je cara u Beču ohrabrio da izgubljeni lokalni rat sa Srbijom pretvori u svjetski.

U slučaju Beograda ekvivalent austrijskog "velikog umiranja" bi bilo umiranje na Krfu 1917/18.

Njegova poruka je podjednako ambivalentna - s jedne strane skupo plaćena pobjeda, s druge bešavno stvaranje Jugoslavije, čime je usred pobjede položen kamen temeljac svih kasnijih političkih poraza.

Pre četiri godine, sjećanje na stotu godišnjicu izbijanja Velikog rata su prenosila jednostavne poruke euforije, odlučnosti, izdržljivosti i ponosa, kao da je svima bilo stalo do toga da pokažu kako niko nije imao alternativu.

Ove godine, stota godišnjica primirja se obilježava tiše i nesigurnije. Možda je ipak moglo drugačije?

Godinu 1918. smo isjekli i bacili u istoriju, ali patrljak još uvijek boli.

(RTS)