Senat ima da odluči o eventualnim sankcijama protiv Irana čime bi bio uništen sporazum o nuklearnom programu te zemlje. To pokazuje, piše njemačka štampa, da Bijela kuća nema politiku već samo kaprice čovjeka na vrhu.
Nuklearni sporazum sa Iranom je u suštini jednostavan – Teheran neće razvijati atomsko oružje, a zauzvrat će međunarodne sankcije biti postepeno ukidane.
Trajalo je dugih 13 godina dok se 2015. nije došlo do ovog dogovora pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti i Njemačke sa Iranom. Sadašnji predsednik SAD Donald Tramp je, međutim, još u kampanji prošle godine taj sporazum nazivao „najgorim u istoriji“, a u petak je otišao korak dalje: nije, doduše, jednostrano izašao iz dogovora sa Iranom, ali je najavio nove sankcije i oštriju politiku prema Teheranu.
Tramp to pravda „agresivnom“ politikom Irana i podrškom terorizmu. Iako Međunarodna agencija za nuklearnu energiju sa sedištem u Beču – koja prema sporazumu kontroliše atomske aktivnosti Irana – ponovo potvrđuje da se Teheran držao dogovorenog, Trampova administracija to ne uzima u obzir. Sada je na američkom Senatu da u roku od 60 dana odluči da li se na snagu vraćaju neke od sankcija čije je ukidanje nuklearni sporazum predvideo. Pitanje je da li će Tramp među senatorima naći većinu, ali ako je nađe, to će praktično biti kraj sporazuma.
Ovaj potez Bijele kuće naišao je na oštre reakcije širom svijeta, ali pomenimo najpre one pozitivne koje mnogo govore: mogućnost vraćanja sankcija izričito su hvalili zvaničnici Izraela i Saudijske Arabije. Angela Merkel, Tereza Mej i Emanuel Makron dali su zajedničko saopštenje u kojem se zalažu za očuvanje sporazuma sa Iranom „koji je u zajedničkom nacionalnom interesu“ i apeluju na Vašington da razmotri posledice svojih poteza. Trampov istup oštro je kritikovala i zvanična Moskva.
„Vjerujem da je američki predsjednik poslao problematičan i opasan signal“, rekao je za radio Dojčlandfunk nemački šef diplomatije Zigmar Gabrijel. „Vidite, istovremeno pokušavamo da postignemo sporazum sa Sjevernom Korejom, to pokušavaju i Amerikanci, makar njihov ministar spoljnih poslova. Da ih ubijedimo da možemo imati bezbjednost čak i ako Sjeverna Koreja nema atomsko naoružanje. Šta će sada misliti Sjevernokorejanci kada vide da jedini postojeći primjer takvih pregovora – ovaj sporazum sa Iranom – istovremeno biva uništen?“
„Moja velika briga je“, dodao je Gabrijel, „da ovo što se sada dešava između SAD i Irana neće ostati samo iranska tema već da će mnogi drugi u svijetu razmotriti da li zbog ovakvog gaženja sporazuma možda i sami treba da pribave nuklearno oružje. Onda će naša deca i unuci rasti u veoma opasnom svijetu.“
Ugledni Zidojče cajtung kaže da je Tramp okružen svojim Savjetom čuvara – što je aluzija na telo koje postoji u Iranu i ima značajnu ulogu u izvršnoj vlasti. Međutim, Trampov savjet se bavi nečim drugim: „Oni puštaju Trampa da izigrava grubijana, ali su mu izbili oružje iz ruku – eventualni raskid ugovora sada je u rukama Senata, spoljnopolitička moć je premještena iz Bele kuće na Kapitol. Četvorica vašingtonskih musketara za svjetsku politiku – ministri spoljnih poslova i odbrane, savjetnik za nacionalnu bezbednost i šef osoblja Bijele kuće – očito više veruju stotini senatora nego jednom predsjedniku.“
Minhenski list dodaje da je borba za budućnost nuklearnog sporazuma „do sada najbolji primjer o djelovanju masivnog vašingtonskog aparata pod Trampom. Nema nikakve strategije, sve se povinuje impulsima čovjeka na vrhu. A većina njegovih ljudi ima pune ruke posla da spriječi ili ograniči štetu koju Tramp proizvodi.“
Frankfurter rundšau ističe da Iran poštuje sporazum te da to mora biti jasno i Trampu. „Ali njemu smeta jačanje hegemonije Teherana u regionu. No ona nije rezultat nuklearnog sporazuma nego epohalne greške da se 2003. umaršira u Irak. Tada je Islamska Republika Iran još tražila obuhvatni dogovor sa SAD zasnovan na interesima, što je Džordž Buš drčno odbio.“
„Tramp prijeti i iznosi nove zahteve, recimo u pogledu uloge iranskog režima u konfliktu u Jemenu“, piše Lajpciger folkscajtung. „Naravno, Teheran nije anđeo mira. Ali put provokacija nije primjeren za bliskoistočnu politiku. Tramp pri tome čak ni ne vodi neku dogmatsku spoljnopolitičku borbu. On naprosto želi da uništi ono što je postigao Obama, crni demokratski predsjednik.“
Kako će se sve završiti? Berlinski Tagesšpigel skicira najbolji mogući scenario: „Najbolje bi bilo da Evropa ne reaguje ogorčeno već kul. Da dozvoli Trampu izlaz bez gubitka obraza, spriječi Iran da oštro reaguje i utiče na američki Kongres da ne zaključuje nove sankcije. Onda će kriza proći bez štete. Valjda.“
(DW)
