Palestinski lideri smatraju da je pregovarački proces sa Izraelom definitivno sahranjen odlukom Donalda Trampa da prizna Jerusalim za glavni grad. Ali SAD ostaju jedina sila koja može da pokrene nove pregovore.

Ko bi još sad mislio o mirovnom procesu? U petak je raketa iz Pojasa Gaze pogodila izraelski grad Zderot i oštetila nekoliko automobila. Izrael je odgovorio napadom na, kako je navedeno, jedno sjedište i jedan magacin oružja radikalnog Hamasa.

U protestima u Jerusalimu i drugim gradovima stradao je jedan Palestinac dok su stotine povređene, uglavnom od gumenih metaka. Pregovori opet djeluju udaljeni svjetlosnim godinama.

Prošle sedmice je jedna diplomatska delegacija u ime palestinskog predsjednika Mahmuda Abasa već upozorila Trampovog zeta i savjetnika Džareda Kušnera da bi odluka o priznanju Jerusalima kao glavnog grada Izraela mogla da "ubije" mirovni proces na Bliskom istoku. Ako bi Tramp – što je u međuvremenu i uradio – odlučio da u Jerusalim prebaci ambasadu, onda Palestinci više američku administraciju ne bi mogli da shvate kao "iskrenog posrednika".

Tramp je odluku zvanično saopštio u srijedu. Američka ambasada bi trebalo da se prebaci iz Tel Aviva u Jerusalim. Time je, makar privremeno, zapečaćena sudbina mirovnih pregovora.

Amerikanci su "ubili" mirovni proces, objavio je i Ismail Hanija, lider radikalnog Hamasa, u jednom govoru u Gazi. Trampova odluka je, rekao je, "objava rata" Palestincima. Hanan Ašrvai, visoki funkcioner Palestinske oslobodilačke organizacije, rekao je da je "okončana farsa u kojoj su se SAD predstavljale kao nepristrasni posrednik".

Koji pregovori?

Da li je time mirovni proces propao? "Koji mirovni proces?", pita se u jednom komentaru izraelski list Jerusalim post. Već tri godine pregovora nema. Doduše, piše list, Trampova odluka ne pomaže nikome i podriva diplomatske i strateške interese SAD. Ali ipak Vašington ostaje posrednik bez kojeg se ništa neće pomjeriti sa mrtve tačke.

"Ako ikada ponovo bude ozbiljnih pregovora, Palestincima će trebati SAD jer nijedna druga zemlja nema neophodni uticaj na Izrael kako bi sproveo dogovoreno", piše Jerusalim post.

Politička i vojna moć su oduvek bili najvažniji faktor u mirovnim pregovorima. Politikolog Džil Mursijano, poznavalac bliskoistočnog pitanja iz berlinske Fondacije za nauku i politiku, ukazuje da je doduše oduvek bilo ozbiljnih inicijativa koje nisu dolazile iz SAD. Recimo ,poseta egipatskog predsednika Anvara el Sadata Jerusalimu 1977. godine ili Arapska mirovna inicijativa koju je 2002. pokrenula Saudijska Arabija.

Ali i Mursijano veruje da su Sjedinjene Države ubuduće nezaobilazne. "Jer su nažalost Amerikanci jedini koji imaju dovoljno moći da igraju na politiku štapa i šargarepe. Samo su oni u stanju da daju neophodne bezbednosne garancije."

Još jedan prilog ovoj tezi je činjenica da drugih potencijalnih posrednika – nema.

Rusija, značajan igrač u sirijskom konfliktu i time u celom regionu, ne uživa poverenje Izraela. Glavni razlog je što Moskva nije u sirijskom ratu pokušavala da ograniči uticaj Irana, naprotiv – borci šiitskog Hezbolaha su na Golanskoj visoravni na granici sa Izraelom.

"To je žestoko poljuljalo povjerenje Izraela", dodaje Mursijano u razgovoru za Dojče vele.

On smatra da ni Evropska unija ne dolazi u obzir. Ona je do sada pružala pasivnu podršku mirovnim inicijativama, ali ništa više od toga. "Zato je EU irelevantna za mirovni proces", kaže naš sagovornik.

Još teže nego prije

Nema sumnje, ako pregovori ponovo počnu biće još teži nego ranije. Zbog rata u susjednoj Siriji je strateška pozicija Izraela oslabljena, a strah od iranske pretnje nikada veći.

Teheran je smjesta iskoristio Trampov potez u svoje svrhe: "Muslimani se moraju zajedno oduprijeti ovoj velikoj zavjeri", rekao je iranski predsjednik Hasan Rohani još prije nego što je Bijela kuća saopštila odluku. Te riječi su naišle na pozitivan odjek čak i u sunitskom svijetu.

Uprkos svemu, igrači na Bliskom istoku će poslije nekog vremena vjerovatno ponovo doći na poziciju da pregovori nemaju alternativu.

Postaviće se tada pitanje ne samo ko hoće nego ko hoće i može da moderira pregovore. Uprkos sadašnjem glasnom negodovanju, na kraju bi to mogle da budu ipak Sjedinjene Države.

(Dojče vele)