Daut bio uvjeren da je 1992. ubio Daneta, a u miru se sreli u kafani!

Autor Tanja, ATV

Objavljeno: 14:19, 12.08.2017

Oktobar 1992, rat u BiH. Susreću se dva vojnika. Bošnjak Daut je brži i “ubija” Srbina Daneta. Četrnaest godina kasnije Daut u kafiću prepoznaje Daneta: „Ja sam te ubio!“, kaže mu. „Kako si me ubio, kada vidiš da sam živ“?

Rat se odavno završio. Daut je ostao živ. Preživio je i pakao Srebrenice. Nekoliko godina proveo je u Švedskoj i vratio se. Prvo je u Brezi kod Sarajeva kupio kuću, pa se kasnije vratio u svoje Skelane na Drini. Otvorio je farmu krava, prodaje mlijeko i bavi se poljoprivredom.

Jedno veče sjeo je da popije kafu sa društvom u kafani, kad ulazi čovjek, pozdravlja sve i sjeda za drugi sto. Daut nije mogao da vjeruje očima:

„To je čovek kojeg sam ja ubio“, kaže društvu. Smiju mi se i vele:”Kako si ga ubio, kad vidiš da hoda, živ je”.

Ne može da vjeruje i prilazi neznancu:

„Ja sam tebe ubio“, kaže mu. Čovjek se smije i odgovara „Kako si me ubio, kada vidiš da sam živ“?

U prvi mah nevjerica. Riječ po riječ i sve postaje jasno. Daut iznosi sve detalje njihovog prvog susreta.

“Sa porodicom sam iz rodnih Skelana na obali Drine izbjegao u planinu u selo Miholjevine. Čini mi se da je to bio oktobar 1992.godine. Saznali smo da Srbi spremaju napad na sela Joševa i Jagodnja. Krenuo sam sa nekolicinom vojnika u pomoć mještanima tih sela. Sa uzvisine sam gledao kako se srpski vojnici raspoređuju za napad. Odjednom, na nakoliko metara ispred mene, kao iz zemlje iznikao, pojavio se srpski vojnik, pridižući se iz klečećeg stava sa puškom u rukama. Zapucao sam rafalno i pogodio ga u prsa. Pao je na leđa. Bio sam ubijeđen da je mrtav, jer sam mu se dobro zagledao u lice. Zapucalo je i dolje oko sela. Ne vidjevši druge vojnike, krenuo sam dalje sa namjerom da po povratku uzmem pušku od ovog kojeg sam ubio. Borba nije dugo trajala, odbili smo napad na sela, jer je iznenađenje izostalo mojom pucnjavom. Na povratku, vidio sam da nema ni srpskog vojnika, ni puške. Pomislih da su ga njegovi izvukli, jer sam po uniformi znao da se radi o nekoj specijalnoj jedinici. Oni imaju običaj da zabace kuk pa onda svoje mrtve tako izvuku”, priča Daut Tihić.

Dane Vasić, kako se ispostavilo da se zove „ubijeni” , sad je siguran u istinistost priče i postaje ozbiljan. Led se otapa kad Daut kaže da mu je iskreno drago što je živ, da ga nije ubio i da ga ne mora nositi na duši. Slijedi i zvanično upoznavanje. Po balkanskom običaju, popila se po jedna rakija. Bio je to početak novog prijateljstva.

Priču dalje nastavlja Dane Vasić:

„Zbog stalnih napada iz tih sela, planirali smo akciju. Ja sam kao neko ko poznaje teren krenuo u izviđanje. Imali smo sve informacije i to je trebala biti rutinska akcija. U jednom trenutku nešto je u mojoj blizini krcnulo. Okrenuo sam se i vidio čovjeka sa puškom uperenom u mene. Zbog sličnih uniformi nisam u trenutku siguran da li je naš ili njihov. Taj trenutak neodlučnosti je bio presudan da on bude brži, inače bih ja njega ubio. Nisam čuo pucanje, samo sam vidio da cijev njegove puške vibrira. Osjetio sam strašan udarac koji me odbacio unazad nekoliko metara i to je sve čega se sjećam. Kad sam došao sebi, saznao sam da su me moji izvukli. Vidio sam poderan pancir koji je zaustavio metke i raskomadan kundak od puške. To me je spasilo. Imao sam sreću da ostanem nepovrijeđen”, kaže Dane Vasić.

Nakon susreta u kafani, Daut i Dane postaju prijatelji, počinju sarađivati i čak praviti planove za budućnost – za zajednička ulaganja.

Dane živi na drugoj obali Drine u Bajinoj Bašti u Srbiji. Bavi se otkupom ljekovitog bilja, šumskog voća i plodova, ima vlastitu hladnjaču i lanac trgovina suvenirima.

“Planirali smo da otvorimo zajedničku firmu koja bi povezala ove aktivnosti iz poljoprivrede kojim se ja bavim i ove i privredne koje ima Dane. Uradili smo već projekat da pogon bude na Kragivodi, ali to je trenutno na čekanju zbog ovih političkih previranja u lokalnoj administraciji. Došlo je do tog nekog zastoja, ne znam zbog čega, ali znam da nije do nas, jer mi smo riješeni da sarađujemo i siguran sam da ćemo u tome uspjeti”, kaže Dane.

“Čini mi se da naša saradnja i dobri odnosi nisu po volji nekima i na to ne gledaju blagonaklono. Draže bi im bilo da se mi svađamo i da svako živi u svom nacionalnom toru, kako bi oni lakše vladali”, primjećuje Daut.

Dane klima glavom i dodaje:

„Počeli smo otvoreno razgovarati o tome, ko je gdje bio, šta je radio u ratno doba. Ja nemam čega da se stidim. Nisam uradio ništa loše i nezakonito. Bio sam vojnik i nosio pušku kao i on. Pucao sam u vojnika, vojnik u mene, jednostavno, rat je takav, moraš se tako ponašati. Pucaš da ne bi bio upucan”, kaže Dane.

“Ima izreka, zavadi pa vladaj. Ja mislim koliko je Daut želio rat, toliko sam ga i ja želio. Rat nam nije trebao, jer nikad nikom ništa dobro nije donio. Moja poruka bi bila da onaj ko želi rat, rat mu u kući bio”, zaključuje ovu neobično priču o najboljim (ne)prijateljima Dane Vasić.

Po istinitoj priči Daneta i Dauta snimljen je dokumentarni film pod naslovom “(Ne)prijatelji” koji će biti promovisan 13. avgusta 2017.godine u programu Sarajevo film festivala.

(Deutsche Welle)

Ostavite komentar:
Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedInEmail this to someone