U vrijeme novogodišnjih praznika, kada željno iščekujemo bolju 2015. godinu Telegraf vam ekskluzivno otkriva kako se ovaj praznik proslavljao u SFRJ, šta je taj dan zanačio za Josipa Broza Tita, kao i kako su on i njegova supruga Jovanka ukrašavali jelku!

Nova godina se 1929. godine prvi put pojavljuje u arhivskim dokumentima, baš kada je donijet Zakon o izjednačavanju kalendara, pa je u skladu sa tim zakonom ona priznata za praznik, ali samo za katolike. U periodu Kraljevine Jugoslavije građani nisu mnogo marili za ovaj dan, jer se više proslavljao Božić, pa tek u poslijeratnom periodu Nova godina postaje centralni praznik.

Nova godina, naime, nije odmah poslije rata uvrštena Zakonom o praznicima u kalendar s praznicima, već tek 1955. godine. Poznato je da praznike uvijek legitimišu vlasti i da su oni tu, baš kao što nam je objasnila i kustostkinja Muzeja istorije Jugoslavije, Ana Panić, "da slave ono što je na vlasti, pa su i Nova godina i drugi socijalistički praznici bili tu da zamijene one stare religiozne praznike poput slava, Božića, Uskrsa".

A da se ideologija provlačila svuda govori i činjenica da su postojale preporuke za kićenje jelke. Međutim, vjerske praznike nije bilo moguće iskorijeniti ni u periodu socijalizma, iako je trebalo da "novi praznici" brisanjem "starih" obrišu i granice između ličnog i društvenog, a jedna od glavnih funkcija bila je podrška bržoj društvenoj integraciji.

"Vlast je vrlo bila svesna da su ljudi i dalje tradicionalni i da posebno u ruralnim krajevima slave svoje verske praznike poput slava i Božića. Ipak, kroz arhivska dokumenta stalno se provlači cilj da treba suzbiti ta praznoverja, odnosno religiozne praznike, i da narod treba privući da slave novouspostavljene praznike, pa je samim tim logično da su ti praznici uvek u isto vreme kada se slave i verski praznici. Nova godina zamenjuje Božić, a u katoličanstvu je to bio dan Dečije radosti koji se proslavljao 31. decembra. Namera države da se stari praznici zamene novim vidi se jasno i u činjenici da su se jelke puštale u prodaju tek 30. na 31. i nije ih bilo moguće kupiti u radnjama za vreme katoličkog Božića, baš kao ni dečije igračke i poklone. Naravno, ta taktika i nije bila baš uspešna jer su ljudi i dalje slavili svoje verske praznike", rekla je kustoskinja Muzeja istorije Jugoslavije.

U prelaznom periodu, kako nam je objasnila Ana Panić, lutalo se za rješenjem kako integrisati te nove praznike, pa je tako u prvim godinama poslije rata 1945. i 1946, Josip Broz Tito čestitao građanima Božić u novooslobođenoj državi, a zatim ta "tradicija odumire" negdje 1947. godine, ali se u novinskim člancima iz tog perioda, ipak, javljaju "hibridne tvorevine" – čestitke na kojima dva anđela drže naziv Republika, a na istoj slici se vidi i zvezda petokraka, kao i božićna jelka.

"Postojao je neki miks dok se nije došlo na čvrsto tlo, a komunisti su se koristili tom taktikom "izmišljanja tradicija" tako da su na nešto staro nadovezivali novonastale simbole ne bi li nešto novo poturili narodu. Uostalom, takvim taktikama su se služili svi zvaničnici u svim političkim periodima", rekla nam je kustoskinja i dodala da je njoj, kada je proučavala Nove godine u vrijeme SFRJ najčudnije bilo što je za afirmaciju ovog praznika bio zadužen Antifašistički pokret žena, kao organizacija koja je bila najmanje politizovana u to doba.

"AFŽ je postojao vrlo kratko. Nastao je četrdesetih godina i trajao je do 1953. kada je samoukinut. Ova organizacija je imala za zadatak da se brine nekim praktičnim stvarima (briga o deci, ženama, skupljanje stare odeće). Njima je povereno da afirmnišu Novu godinu kao praznik. AFŽ je krenuo u tu neku organizaciju Nove godine pošto je on najviše bio okrenut deci, a to je bilo i vreme kada je veliki broj dece, nakon rata, ostalo bez roditelja. Antifašistički front žena se bavio i zbinjavanjem dece, smeštajem u hraniteljske porodice i domove, kao i podelom novogodišnjih paketića. Ono što je intersantno – a to je činjenica da je Deda Mraz upravo u tim prvim posleratnim godinama osuđen kao boljševičko-klerikalna tvorevina, jer je suviše ličio na Svetog Nikolu. Postojala su, takođe, i pravila kako se kiti jelka - prvo se na vrh stavljala petokraka, a zatim se kitio ostatak jelke. Srp i čekić su bili poželjni ukrasi", rekla nam je Ana Panić.

Podsjećamo da je najpoznatija upotreba srpa i čekića bila na crvenoj zastavi Sovjetskog Saveza, uz crvenu zvezdu. Takođe su se ovi simboli koristili i na drugim zastavama i grbovima. Prvobitni simbol saveza radnika i seljaka je bio čekić koji se ukrštao sa plugom. Srp i čekić, iako su se koristili od 1917/18. nisu bili zvaničan simbol sve do 1922, a do tada čekić i plug su nosili Crvena armija i Crvena garda na svojim uniformama, medaljama, kapama…
Kasnije je simbol postavljen na državnu zastavu Sovjetskog Saveza, usvojenu 1923. i uobličenu 1924, i na zastave republika Sovjetskog Saveza.

Prije toga, zastave sovjetskih republika su obično bile obična crvena polja, sa zlatnim tekstom imena republike koju su predstavljale. Takođe, srp i čekić je bio obavezan simbol na svim zastavama Komunističkih partija širom svijeta, a pratila ga je poznata Marksova parola "Proleteri svih zemalja, ujedinite se".

Ovaj simbol su na petokraki imale elitne partizanske jedinice – Proleterske brigade, kako na kapama, tako i na brigadnim zastavama. Srp i čekić je bio utisnut i na svim članskim kartama – "partijskim knjižicama" članova komunističkih partija.