Rajnhold Haning ima 94 godine. Doživio je da ga više od 70 godina poslije nezapamćenih zločina u kojima je učestvovao u logoru smrti u Aušvicu u oči pogleda Ajrin Vajs.

"Jednog hladnog jutra Ajrin je čekala ispred opštinskog suda u njemačkom gradiću Detmoldu. Doputovala je čak iz Virdžinije kako bi svjedočila na suđenju Rajnholdu Haningu, danas 94-godišnjem bivšem čuvaru nacističkog logora smrti Aušvic. Morala je da sačeka, dok su Haninga doveli u kolicima".

Tako je magazin "Tajm" opisao uvod u jedno od posljednjih suđenja nacistima.

U sakou i džemperu, sa naočarima, pognute glave, kako bi što manje upadao u objektiv kamerama, bilo je teško shvatiti da je taj dekica otpužen za saučesništvo u ubistvu čak 170.000 ljudi tokom svog služenja u koncentracionom logoru od januara 1943. do juna 1944. A, tačno u to vrijeme, među Jevrejima koje su doveli u logor bila je i 13-godišnja Ajrin.

Ajrin, nije imala nesreću da upozna Haninga u logoru smrti. Takvih preživjelih odavno više nema. Ona je samo u to vrijeme tamo bila zarobljena, ali je pozvana da svjedoči zato što je jedna od onih koja je tada bila u logoru i koja je mogla da ispriča kako je tada Aušvic izgledao i kakva je bila Haningova uloga, s obzirom na zaduženja čuvara koja su joj bila dobro poznata.

Riječ je o novoj strategiji njemačkog pravosuđa kojom se napokon olakšava suđenje bivšim nacistima, 70 godina od počinjenja zločina. Riječ je o pokušaju Njemačke da ispravi užasne greške nakon rata. Na zapadu Njemačke, u 13 suđenja u Nirnbergu od 1945. do 1949. godine, osuđena je samo najstrožija elita koja je bila na vlasti u to vrijeme.

Na istoku zemlje, pak, suđenja su bila puno oštrija, ali su često bila zatrovana ideološkim pečatom. Istoričari procjenjuju da je 10 odsto Njemaca bilo učlanjeno u Nacističku partiju. Ali, uz ogroman broj ljudi koji je trebalo istražiti, uz ogromnu birokratiju logora smrti, Njemačka je počinila i tu grešku što je optužene naciste progonila kao kriminalce, ne kao učesnike genocida.

Drugim riječima, za svakoga je moralo da se dokaže da je tad i tad, sa tim sredstvom ubio tog i tog čovjeka. U talasima suđenja od 1963. do 1965. u Zapadnoj Njemačkoj, osuđeno je poražavajućih 17 zločinaca. A, i od njih toliko, samo šestoro na doživotne kazne zatvora. Dok je širom svijeta više od 1.000 ljudi koji su sijali smrt po logorima otjerano pred sud, u Njemačkoj se sudilo samo njima 50.

A, bilo je između 6.000 i 7.000 članova osoblja direktno uključenih u ubijanje. Ne treba smetnuti sa uma i to da nije moglo da se izbjegne da su neki od sudija u poslijeratnoj Njemačkoj i sami bili nekadašnji nacisti. Zbog svega toga, njemački tužioci iz Ludvigsburga napokon su usvojili prijedlog glavnog tužioca pokrajine Hesen, Frica Boera iz 1960-ih da se naprosto utvrdi da je na određenom mjestu sproveden genocid. I da se optuženom krivica utvrđuje tako da se dokaže da je na tom mjestu u tom vremenu obavljao tačno određenu dužnost. Time je postajao oruđe zločina i bio je kriv. Prvi koji je platio takvu strategiju bio je 2011. notorni Ukrajinac Džon Demjanjuk, u Drugom svjetskom ratu čuvar u logoru Sobibor. U njegovom slučaju napokon su razradili strategiju:

- Ako si radio u fabrici smrti, to te je činilo sredstvom ubijanja, jer ti je posao bio da služiš ubijanju ljudi - kazao je za "Tajm", Lorens Daglas istoričar sa Univerziteta u Masačusetsu.
Bio je to način da Njemačka ispravi svoje propuste. Sljedeći je došao na red knjigovođa iz Aušvica Oskar Groning, saučesnik u ubistvu 300.000 ljudi. Potom još trojica, od kojih je jedan optuženi u međuvremenu umro od starosti.

Jens Romel, voditelj kancelarije za nacističke zločine u Ludvigsburgu, rekao je za "Tajm" da je od marta u postupku još 13 slučajeva. Romelovi ljudi bili su oni koji su utvrdili da je Haning rođen 28. decembra 1921. godine, da je sa 14 godina napustio školu i otišao da radi u fabrici, da bi zatim pristupio nacistima.

Na istočnom frontu borio se do septembra 1941. kad ga je ranila granata u Ukrajini. I tako su mu ponudili "lagan posao" u Aušvicu. Njegov je posao bio da dočekuje logoraše i prati selekciju, ko ide odmah u smrt u gasnu komoru, a ko na robovski rad i vjerovatnu smrt od bolesti ili iscrpljenosti nekoliko mjeseci poslije.

- Niko nam ništa ne bi govorio prvih dana tamo. Ali, ako je neko, poput mene, tamo proveo dugo vremena, onda mu je postalo jasno o čemu je riječ. Ljude bi upucali, gušili u komorama i spaljivali. Viđao sam kako prenose leševe, mogao sam namirisati smrad spaljenih ljudskih tijela - kazao je Haning na suđenju.

Ajrin je, pak, ispričala da su nju i porodicu u Aušvic doveli u maju 1944. Imala je samo 13 godina, bili su umorni i dezorijentisani, a nacisti su ih štapovima upućivali gdje da odu, njenu majku i dvoje mlađe braće i sestara u gasnu komoru, njenog oca i stariju sestru na rad. Čuvar koji je došao do nje, nekoliko trenutaka je oklijevao pijre nego što je poslao za starijom sestrom.

Život joj je spasilo to što je imala maramu na glavi i izgledala je starije od 14, koliko je bila starost ispod koje su se djeca slala odmah na ubijanje.

Kajanje: Boli me što sam bio dio te zločinačke organizacije

Ajrin Vajs kaže da nacisti danas na suđenjima uživaju neuporedivo veći obzir nego oni kao žrtve u ratu.

- Bila bih sretnija da mu se sudilo i ranije, ali sada samo želim da on čuje šta imam da kažem, ja, i drugi svjedoci o tome kakve su bile posljedice djela koja je počinio kao mladić - rekla je Ajrin.

29. marta Haning je progovorio: "Duboko me boli što sam bio dio takve zločinačke organizacije. Stidim se što sam vidio takvu nepravdu i nisam učinio ništa u vezi toga. Izvinjavam se zbog toga. Jako mi je, jako žao".

Ali, za Ajrin to nije bilo dovoljno, jer decenijama milioni njemačke djece i unučadi onih koji su trebali da progovore, od njih nije čulo ništa.

- Apsolutno je vrijeme da to prestane da se prećutkuje - rekla je Ajrin.

A, o tome je imao šta da kaže i Daglas, istoričar sa Univerziteta u Masačusetsu: "Ovakva suđenja nas podsjećaju da se genocid nikada ne događa bez tih običnih vojnika. Stvari mogu u nekoj zemlji veoma brzo da krenu po zlu, a kad se dogodi, šokantno je koliko je puno ljudi voljno da krene tim putem."