Bolna ispovijest majke stradalog dječaka: “Našeg Ogiše više nema”

Autor Aleksandar Stijaković, ATV

Objavljeno: 16:51, 30.09.2017

“Dvoje starije dece daje mi volju, ali Ognjen, moja duša… Ne znam kako ću da živim bez njega”, priča Sabina I. (32), majka četvorogodišnjeg Ognjena, dječaka iz Borče koji je stradao kad je olujni vetar oborio drvo na njega.

Sabina kaže da su se i tog kobnog 17. septembra, kao i svakog drugog dana, njena djeca igrala sa drugarima iz okolnih zgrada u betonskoj “kockici” u Ulici braće Rajt u Borči.

– Vjetar je počeo jače da duva i znala sam da je to neko upozorenje, da se sprema nešto loše. Nama su vrata uvijek otvorena jer nemamo prozore i ako zatvorimo pogušićemo se. Izašla sam da ih potražim i vidjela Ogišu kako se drži za ruke sa bratom i sestrom i dolaze ka meni. U tom trenutku, drvo se obrušilo. Nije samo Ognjen bio tu. Jednom malom su ogrebana cijela leđa, još djece koja su krenula na ovu stranu su povrijeđena… – priča potreseno Sabina, dočekujući sa starijim sinom Igorom (13), ćerkom Ivanom (15) i majkom Jaldezom rođake i komšije.

Dječak je odmah sa teškim povredama glave prevezen u Univerzitetsku dečju kliniku u Tiršovoj, gdje su se ljekari 11 dana borili za njegov život.

Sabina je posjećivala sina u bolnici više puta dnevno. U tim trenucima je, kaže, znala da Ognjen osjeća da je njegova mama tu, da mu znači svaki dolazak. Informacije o njegovom stanju su se smenjivale, sve do prije nekoliko dana, kada se probudila nada.

– Puls mu je skočio prije tri-četiri dana, i onda smo se svi poradovali. Nadu i vjeru svi u porodici nismo gubili do poslednjeg trenutka – priča dječakova majka.

Na stolu u skromnom domu kraj slike dečaka zapaljena je svijeća.

– Dvoje starije djece daju mi volju i nadu, ali ono najmanje i najslađe, moja duša, moje oko buljavo najlepše na svijetu… Ne znam kako ću da živim bez njega. Vjerovala sam i nadala se da će se izboriti. Kad nisam bila u bolnici, u crkvama sam palila svijeće za zdravlje. Sad me svaki sveštenik zna – priča neutješna majka.

Iako zauvek sa tugom u srcu, Ognjena će se sjećati po smijehu, igri i manirima.

– Iako ovdje nismo imali Bog zna kakve uslove i novca, sa Ogišom je uvijek bilo i igre, i druženja u parkiću, i šetnje. Djeci sam ni iz čega pravila i lijepu predstavu i igru. Bio je jako pozitivno, inteligentno dijete. Stalno bi nešto pričao, pitao. Komšinicama je pomagao, otvarao vrata zgrade, pomagao sa kesama, ugledao se na starijeg brata. Stalno se smijao, volio je da se igra napolju i vozi bicikl. Nedavno smo mu, 21. jula, rođendan lijepo proslavili svi tu ispred – priča Sabina.

Grane drveta koje joj je palo na dijete bile su, kaže, odavno suve i toliko duge da su “pravile hladovinu” i na trotoaru i pješačkom prelazu.

– I za sve je krivo “Zelenilo”, da vam ja kažem. Čim su čuli za nesreću, došli i skratili pola. Da moje dijete pogine na trotoaru, to stvarno nije pravedno! Ali očigledno je bila viša sila i ja tu ne mogu ništa – zaključuje Sabina.

Dječak će biti sahranjen danas u 15 sati na groblju Zbeg. Sabina se zahvalila se opštini Palilula, ističući da kao samohrana, a nezaposlena majka, i bez socijalne pomoći ili dječjeg dodatka, ne bi znala kako sve da plati.

– Živimo u lošim uslovima, samo sa vodom, bez struje. Hvala predsjedniku opštine, stvarno su se angažovali. Ko zna kako bih se snašla…- kaže Sabina.

Krštenje u bolnici

– Ognjena smo krstili u bolnici. Nisu mogli da puste ni kuma da ga poljubi u ručicu, da mu čestita. A i ja sam baš tako danima i ulazila, samo na sekund, da ljubim moju malu ručicu… Svaki trenutak sa njim dok je bio u bolnici bio mi je bitan. Ostadoh željna svog djeteta – kaže Sabina.

(Blic.rs)

Ostavite komentar:
Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedInEmail this to someone