Beograđanka u Prištini: Živim ovdje i ničeg se ne bojim

  • 26.11.2015. 16:39

Koliko Srba bi danas smoglo hrabrosti da se preseli u Prištinu? Naročito onih, čiji korijeni i nisu sa Kosmeta?

Jedna od rijetkih koja se odvažila na ovaj korak je i Beograđanka Dragana Đukić. Ova tridesetogodišnja novinarka, kojoj čak ni djedovi nisu poreklom sa Kosova i Metohije, prije dvije i po godine, iz srpske prestonice preselila se u Prištinu. Od tada i radi u redakciji Drugog programa Radio-televizije Kosova koja priprema i emituje cjelodnevni program na srpskom jeziku.

Prije nego što je spakovala kofere, o Prištini, kaže, nije mnogo znala, ali je politička situacija na Kosmetu interesovala još tokom studija na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Prije prvog dolaska u Prištinu, 2011. godine, sa jednom nevladinom organizacijom, nije se, veli, plašila, ali je bilo "adrenalina". Sve joj je bilo daleko i strano kao da ide na kraj svijeta, u neki drugi svijet. Potom je u Prištinu odlazila još nekoliko puta, na seminare.

"Od početka 2013. godine tražila sam posao i imala ideju, da ukoliko iskrsne neko radno mesto, dođem u Prištinu i malo duže živim i radim", priča Dragana. "Na sajtovima za pretraživanje posla gledala sam radna mjesta i u Beogradu i u Prištini. Baš u to vrijeme, maja 2013, počelo je i emitovanje programa na srpskom jeziku na RTK. Odlučila sam da se prijavim i - primljena sam. Imam dobru platu, dovoljno da platim iznajmljivanje stana u Prištini i sve troškove, da ne moram da se dovijam."

Ne bi, kaže, voljela da se stekne utisak da je na Kosmet otišla zbog nedostatka posla u Beogradu. Prije zaposlenja u Prištini nikada nije radila kao novinar, ali je to nije spriječilo da krene na put i proba da se dokaže u ovom poslu.

"U Prištini iznajmljujem stan i nekoliko puta sam se preseljavala", nastavlja Dragana. "Albanski jezik razumijem pomalo, ali ne govorim. Najviše ga, u stvari, razumijem kada se piše ili govori o politici, jer na poslu uglavnom pratim politiku. Bez obzira na to što živim u Prištini, nisam dovoljno 'okružena' albanskim. Na poslu pričamo srpski, a većina žitelja Kosmeta zna ili srpski ili engleski. Nerijetko čujem i Albance da odlično govore srpski, posebno stariji."

Zbog odluke o preseljenju, njenim roditeljima i sestri, kaže, uopšte nije bilo svejedno.

"Za njih je bio šok što idem u Prištinu da živim i radim. I tada i danas predlažu mi da potražim posao u Beogradu. Najburniju reakciju zapravo su imali kada sam 2011. prvi put krenula u Prištinu. I svaki sljedeći put su reagovali. Nikada se nismo svađali, ali jednostavno nije bilo kao da sam im, na primjer, rekla da idem da radim u Novi Sad. Čudna je ta mješavina njihovih osjećanja. Ponosni su i zadovoljni svime što sam postigla, ali bi voljeli da to nije u Prištini. Vjerujem da su se sada navikli, ali zabrinuti jesu iako im uporno tvrdim da mi život nije ugrožen, da sam bezbijedna i da u Prištini zaista više nije opasno", kaže Dragana.

Iznenađenje zbog Draganinog preseljenja iz Beograda u Prištinu nisu krile ni kolege u matičnoj redakciji, ni oni koje je sretala tokom rada na terenu. Reakcije su, kaže, bile različite - od oduševljenja, preko čuđenja, do sumnje.

Kafići

"Od februara 2014. živim kod nekadašnjeg 'Slovenija sporta'. Najviše vremena provodim u stanu i na poslu. Odem ponekad do parka na kafu, da prošetam ili trčim. Poslije dvije i po godine, Prištinu sam dobro upoznala. Sa prijateljima često idem na piće ili ručak, večeru. Nema mnogo toga da se vidi, uglavnom su kafići, restorani, klubovi. Broj kafića i restorana u, ipak, malom, prašnjavom i raskopanom gradu zaista je nevjerovatan", ističe Dragana.

Bez akreditacije za skupštinu

U rodnom gradu, Dragana Đukić je završila Petu gimnaziju i diplomirala FPN, smjer međunarodne studije. Na ovom fakultetu privodi kraju i master studije, smjer međunarodna bezbjednost. Ne čudi zato, što na poslu prati uglavnom političke teme.

"Najtužnije mi je što mi ni za ovu godinu nisu dali akreditaciju za izvještavanje iz kosovske Skupštine. Bez obrazloženja, bez objašnjenja. Kolege i poznanici nagađaju da je razlog to što sam iz Beograda. Paranoja se nekada osjeća u vazduhu", zaključuje Đukićeva.