Banjalučanka djeci poklanja besplatne rođendane FOTO

Autor Aleksandar Stijaković, ATV

Objavljeno: 21:27, 20.09.2017

Dokaz da još uvijek postoje i humani ljudi je kostimografkinja iz Banjaluke, Gordana Pejčinović, koja se bavi organizacijom humanitarnih dječijih rođendana.

Životna radost su joj djeca i šta god radi vezano je za njih.

Pomaže mališanima iz Udruženja samohranih roditelja “Ponos”, Udruženja višečlanih porodica “Četiri plus”, Sigurne kuće itd. Pomaže i bolesnoj djeci. Ističe da uvijek može i bolje, a ozbiljno razmišlja da osnuje svoje udruženje.

,,Ja se trudim da samo gledam baš onu ljudsku stranu priče, mene zanima dijete. Svi mi imamo svoje sudbine. Ljudi znaju biti jako zli i zato nastojim da zaštitim te porodice koliko mogu”, navodi Gordana.

 

Djeca uopšte nemaju predstavu kakva lijepa iznenađenja, pokloni i sadržaji ih čekaju. Samo kažu šta žele biti od svojih omiljenih crtanih ili književnih junaka, obezbijede se kostimi za slavljenika i drugare, rođendanska torta, igraonica, klovnovi, a pokloni su uvijek tajna. Prvi rođendan je organizovala za osmogodišnju djevojčicu, a sa tom porodicom je i danas u kontaktu i redovno ih obilazi.Humanitarni-rođendani 3

,,Kompletan rođendan sam organizovala brzo, ali nisam imala dijete. Zatim sam objavila na Facebooku i  gledala kako stotine ljudi dijeli moj post. Pošto se niko nije javljao, kontaktirala sam  Udruženje ‘Četiri plus’ i uputili su me toj porodici. Njihova majka nije vjerovala šta joj pričam. Poslije rođendana mi je slala poruke, plakale one, plakala ja, silne emocije. S njima sam najviše u kontaktu i obilazim ih. Majci djevojčice sam pomogla oko operacije. Moji prijatelji su išli dati krv za nju. Ja nisam mogla jer imam šećer ali imam prijatelje, ljude koji me prate, vole, cijene i koji su spremni pomoći. Išla sam im kući za rođendan i najmlađe kćerke. Za Uskrs skupljala hranu, knjige, odjeću, stalno sam tu za njih koliko mogu. Majka čuva moju i kćerkinu sliku s rođendana, i jako sam ponosna zbog toga”, ispričala je Gordana.

Sestra djevojčice kojoj su organizovali rođendan tvrdi da je to bilo zaista nešto najljepše što neko dijete može doživjeti, a njihovi roditelji, nažalost, nisu bili u mogućnosti da im to na tako organizovan način priušte.Humanitarni-rođendani 2

,,I sam taj poziv Gogin, naš odlazak njoj, zatim odvođenje seke da proba prekrasnu Elzinu haljinu su koraci o kojima nismo mogli ni sanjati. Sjećam se da smo razgovarali kako li će sve izgledati. Gordana je sa predivnom ekipom ispunila svaku sekinu želju, rođendan je bio kao u bajci. Nikada to nećemo zaboraviti. I dan danas smo joj previše zahvalni. Naprosto, ta je žena jedno presjećajno i predivno stvorenje”, govori nam ona.

Upravo takvi emotivni trenuci, radost i zahvalnost Gordani daju podstrek da nastavi dalje. Predrasude svakako da postoje, ali nisu dovoljno vrijedne pomena.

,,Jako me pogađaju negativni komentari. Ne razumijem takve ljude zašto ne ćute. Ako im se ne sviđa neka preskoče našu priču. Zamjerali su mi i da sebe reklamiram, a nije istina. Neka im ide na dušu. Ja neću odustati sad iz inata. Baš zbog te djece i mojih saradnika koji mi daju snagu da nastavim jer mi ovo sa veseljem radimo”, ističe Pejčinovićeva.Humanitarni-rođendani 1

Djecu pronalazi uglavnom preko poznanika i udruženja, a oformila je i saradnički tim koji dođe na rođendan i odradi žurku. Mnogi je ljudi koji se jave i ponude prostor, tortu, poklone i tome slično.

,,Nastojim biti praktična, teška su vremena, pa pitam majku šta treba djetetu i rasporedim ko će šta kupiti i poklonimo mu bon od 50 KM. Naravno, uvijek gledam da dobije i slatkiše i igračke jer ipak je dijete. Uglavnom su mi udruženja našla djecu. Zatim, kasirka iz jednog marketa koja je upratila djevojčicu koja s bratom kupuje užinu za pola marke. Prevrnula sam grad dok je nismo našli. Opet je Facebook gorio od dijeljenja mog posta da tražim dvoje djece s Veselog brijega. Tada sam shvatila koliko u stvari ljudi mogu učiniti kada se slože”, navodi ona.

Osim humanitarnim radom, Gordana izrađuje i didaktičke “tihe knjige” za djecu uzrasta od jedne do tri godine koje im pomažu da vježbaju motoriku ruku. U njenoj specijalizovanoj radnji kostima, jedinoj takve vrste u RS, postoji više od 500 vrsta raznih kostima. Bez obzira na to što nema stalnog posla, vjeruje u to što radi jer ulaže ogromnu ljubav.

,,Uživam dok radim knjigicu. Gledam po internetu, a nekad roditelji imaju neke želje ili logopedi svoje zahtjeve. Pomaže mi kćerka, ona sa mnom crta i isijeca. Samo da bude posla i da sve ovo ne propadne, bilo bi mi jako žao. Moja radnja je jedina ovakve vrste u RS, ali nemam stalno posla a uložila sam puno novca i sebe. Izašla sam iz bolnice sa stomom. Čekale su me još dvije operacije, terapije, oporavak, a ja sam išla otvarati radnju. Moji su mislili da nisam sva svoja. Toliko sam željela da uspijem i da ostvarim svoj san i pobijedim bolest. Mislim da i jesam upravo zbog toga. Zato ću i dalje da usrećujem moje male drugare koji se oduševe kad dođu u moje carstvo šarenila”, zaključila je Gordana.

(eTrafika)

Izneseni komentari su lični stavovi autora i ne predstavljaju stav redakcije ATV portala.
Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedInEmail this to someone