Dok ima cvijeća i oni su tu. Osamdesetogodišnja Ankica i devedesetjednogodišnji Borivoje proljeće i ljeto proveli su na zidiću prodajući cvijeće kako bi pomogli ćerki koja ima bolesnog sina.

Svakog popodneva Ankica i Borivoje zajedno prodaju cvijeće kako bi pomogli ćerki koja ne radi. Kažu, ona mora da njeguje teško bolesnog dvanaestogodišnjeg sina, a oni da joj pomognu koliko god mogu.

"Stojiš, prodaš ili ne prodaš. Nije lako ovdje stajati pet, šest sati, a ne dobiti ni 1.000 dinara. Ali to je sve za ćerku, nije za nas, za ljubav djece – sve!", kaže Ankica.

Na svaka dva-tri dana, njihova ćerka odlazi do Surčina gdje bere suncokrete. Borivoje se ne žali iako bez štaka više ne može da hoda.

"Ležanje nije dobro, ja imam iskustva, nego uvijek rad. Nije važno da li ste mladi ili stari – važno je da se radi", rekao je Borivoje.

Ankica i Borivoje već imaju i stalne mušterije, koje svrate skoro svakog dana do ovog, i dalje zaljubljenog bračnog para. Dvije kćerke i petoro unuka i praunuka samo su osnažili njihovu ljubav, a i danas se sjećaju kada i gdje su se sreli – na poljani pred zgradom.

Na pitanje da li je to bila ljubav na prvi pogled, Ankica kaže da njoj jeste. "Imala sam 17 i po godina, on je bio vojno lice u uniformi. Šta da kažem, svidio mi se", priča Ankica.

I kad sezona cvijeća prođe, kažu, nastaviće da pomažu. Zajedno, kao i dosad, tokom šezdeset jedne godine braka.

"Djeci tako kupimo, damo kad su rođendani, ali od naše male penzije ne može se mnogo. Ja imam 18.000, a on oko 30.000 dinara penziju. Dok sve platimo, dok jedemo, dok uštedimo...", objašnjava Ankica.

Ipak, svoju priču su podijelili teška srca. Kažu, ne žele sažaljenje. Dobro čine i nadaju se dobrom. Čuvaju jedno drugo kao prvog dana i sa razlogom, ne razdvajajući se ni na trenutak, nose titulu najzaljubljenijeg para novobeogradskog Ušća.

(RTS)