Usijanje atmosfere oko Rusije djelimično se objašnjava emocijama zbog kraha krimskog dijela američkog projekta

U julu 2014. u španskom internetu pojavila se publikacija (moguće je da je to bila „aktivna operacija“ jedne od ruskih specijalnih službi) koja otkriva jedan od najbitnijih ciljeva februarskog prevrata u Kijevu – likvidacija autonomije Krima, uklanjanje iz Krima ruskih vojnih objekata i smještanje na poluostrvu vojne infrastrukture SAD već 2014-2015. godine.

Drugi izvori potvrđuju adekvatnost te informacije. Zato je razumljivo nezadovoljstvo – osujećena je tako bitna i obuhvatna geostrateška operacija!

Posebna tema je totalni informacioni rat protiv Rusije.

On se vodi ostrašćeno prema standardima ratnog doba: svuda, svim dostupnim sredstvima među svim starosnim, socijalnim i profesionalnim grupama, od elitnih struktura vlasti do dječijih vrtića – i postignuti su ozbiljni rezultati.

Kad tvrdi da Ukrajinci nikada nisu bili tako jedinstveni kao sada, Petar Porošenko ima pravo, ali, na žalost, to se jedinstvo gradi na antiruskom raspoloženju. Međutim, informacioni rat ne treba doživljavati tako lako – agresivni rusofobski mentalitet, ubačen u svijest velikog procenta stanovništva, sa odrazom u praktičnim akcijama unutar i van Ukrajine.

O ciljevima i karakteru konfrontacije govori ne samo demonizacija svega ruskog koja je zahvatila čitavu Ukrajinu, već i takav specifičan program zombiranja kaakav je širenje informacionim prostorom Ukrajine i sveta od novembra (!) 2013. takozvane „političke tehnologije dekapitacije“ (odsjecanja glave) u odnosu na Putina – totalnog, bez suzdržavanja i bar neke pristojnosti, blaćenje u SREDSTVA MASOVNOG INFORMISANjA rukovodilaca države, koja je proglašena neprijateljskom. Tu je i zapadna praksa nepozivanja na međunarodne skupove, davna tehnologija „ne-rukovanja“, izjave o nespremnosti za komuniciranje.

Slične političke tehnologije su korišćene prema Sadamu Huseinu, Muameru Gadafiju i drugim liderima sa kojima je konfrontacija od početka planirana tako da bude dovedena do kraja.

U Ukrajini je u avgustu 2014. došlo do toga da su se Kijevom kretali automobili sa natpisom „Tražim kilera da ubije Putina“ na zadnjem staklu.

Kampanja protiv Putina se vodi ne samo u ukrajinskim, već i u širim dimenzijama, u čitavoj Evropi, SAD i svuda gdje to mogu da obezbijede. Njena ideja vodilja i cilj su da se u masovnu svijest ubaci misao da su lider Rusije i sama Rusija – van zakona, protiv njih – u bliskoj i daljoj budućnosti – su opravdana sva dejstva.

Blagosiljajući Kijev na rat u Donbasu pod devizom „suprotstavljanja ruskoj agresiji“, organizatori svakako nisu računali na pobjedu ukrajinske vojske nad narodnom vojskom ili izmišljenim ruskim trupama, već na to da Rusija neće ostati ravnodušna prema sudbini ljudi koje istrebljuju metodima genocida i da će izvršiti humanitarnu intervenciju kako bi ih zaštitila.

Izjavama Baraka Obame, američkih političara i pripadnika vojske o tome da SAD nemaju namjeru da se miješaju u vojni sukob sa Rusijom u vezi sa ukrajinskom krizom, ne treba vjerovati – operacije u Ukrajini se izvode u duhu koncepcije „savremenog obuzdavanja“ što znači da se uzlaznom linijom organizuju sve veće provokacije da bi Rusija bila primoravana na poteze koje u normalnoj situaciji ne bi povlačila (pitanje poverenja prema američkoj administraciji -je tema za posebnu priču).

Cilj provokacija je da se konfrontacija svaki put podigne na novi nivo sa novim paketom kazni i nanijete štete. Uspon po ljestvici eskalacije, prema zamisli, treba da dovede do direktnog sukobljavanja oružanih snaga bivših bratskih slovenskih zemalja, a zatim – u ovom ili onom formatu – do konflikta Rusija-NATO sa mogućim prelazom sa nivoa lokalnog na regionalni i sa perspektivom, koliko god to danas nezamislivo izgledalo, globalnog oružanog sukoba, kada će početi odbrojavanje vremena drugog projekta.

O tome već pričaju eksperti – češće zapadni, nego ruski.

Konflikt, ako se dogodi, vjerovatno neće ličiti na ratove prethodnih generacija. Nije toliko bitno, u koju od postojećih vojno-naučnih kategorija će biti svrstan, niti kako će se zvati taj rat – svjetski, Treći, Četvrti ili neki drugi rat. Može da bude atomski ili ne-atomski, ako se, naprimjer, u oružanim snagama SAD do njegovog početka pojavi nenuklearno oružje nazvano „Munjeviti globalni udar“, na čijem se razvoju trenutno radi, a čije će karakteristike dozvoliti da se u najkraćem roku po strateški važnim objektima nanose udari koji će po razornom dejstvu biti jednaki nuklearnom naoružanju, ali bez nuklearnog punjenja i posljedica nuklearne eksplozije.