Građani bivše Jugoslavije često romantizuju državu u kojoj su odrasli. I dok jedni žale za izgubljenim vrijednostima socijalističkog sistema, drugi će otvoreno reći da su pravi jugonostalgičari, pogotovo kada se radi o socijalnoj sigurnosti.

Da se u bivšoj državi živjelo bolje ili puno bolje misli 82% ispitanika iz bivše Jugoslavije, da je bilo lošije tvrdi 4% njih, dok je “ne daj Bože da se ponovi” bio odgovor 6% ispitanika.

Portal Express.hr napisao je 10 razloga zbog kojih nikada nećemo žaliti za Jugoslavijom. Kao prvi razlog navode miliciju i UDBA-u jer je politička sloboda najveća prednost ovog vremena u odnosu na neslobodu koja je vladala tada. Među razlozima zbog kojih ne bi trebali žaliti za Jugoslavijom naveli su još i jednopartijski sistem, JNA, vožnju par – nepar i kult ličnosti.

Milicija i UDBA

Danas možete reći šta god hoćete. Možete da vičete Živio Tito, dolje Tito, dolje ovaj, onaj. Možete reći, ali vas niko neće čuti. Ipak, nećete imati ni problema. Politička sloboda najveća je prednost ovog vremena u odnosu na ono, odnosno, tadašnja nesloboda najveća je mana u odnosu na današnju slobodu.

To ne važi za sve. Većina ljudi više cijeni sigurnost nego slobodu. Dostojevski je to već sasvim jasno znao. On je napisao kako će većina ljudi, kad dobije slobodu, prvo da potraži onoga kome će je predati jer ne znaju šta bi s njom. Kasnije je tu ideju razradio Erih From, koji je napisao knjigu “Beg od slobode”.

Jednopartijski sistem Sistem je u Jugoslaviji zapravo bio dvopatijski, jer je jedna stranka bila na vlasti, a druga u zatvoru. Ono najstrašnije ljudima koji nisu sljedbenici jeste činjenica da nema alternative. Oni su tu, na vlasti, a vi morate da ih trpite – njihov nakaradni jezik, njihove lažne utopije, njihove fraze o bratstvu, jednakosti, socijalizmu.

JNA

Godinu dana bačenog vremena. Najboljeg vremena. To da se ljudi u vojsci očeliče jeste mit. Možete da se čeličite i ako se iz saune bacite u hladni sneg, to je i zdravije. Kako starite, postaje vam sve jasnije da vam je baš ta godina koju ste izgubili, jedna od najboljih – jer oni koji tvrde da život počinje s četrdeset, ne lažu, oni bezočno lažu. Najbolje su godine mlade godine, u to nema nikakve sumnje.

Par – nepar

Početkom osamdesetih Jugoslavija je ostala bez novca za naftu pa su vladale redukcije. Vozila su mogla voziti svaki drugi dan, u zavisnosti od toga da li im se registraska pločica završavala na parni ili neparni broj.

Redovi

To danas nemamo, a teško je i zamisliti u kojoj mjeri građanski život može biti zagađen redovima – redovi za kafu, redovi za deteržent, redovi za benzin, redovi za osnovne namirnice. Redovi u radnjama bili su posljedica nereda u ekonomiji, a nered u ekonomiji nastao je kao posljedica nereda u glavama političara, koji su bili slični današnjima, samo su svi imali istu partijsku knjižicu.
Jezik političara

Komunisti su vjerovali kako se istorija dešava po određenim zakonima. To su baštinili od Hegela, koji je tvrdio da je svjetska istorija napredovanje svjetskog uma u svijesti o slobodi. U antici, slobodan je jedan, kralj, suvjeren, faraon. U srednjem vijeku, slobodni su mnogi. U građanskom društvu, koje se rađa iz revolucije, slobodni su svi. Ta je sloboda formalna, zaključio je Marks.

Jednako je slobodan tajkun kao i blagajnica koja hoće da ide na more, ali ona za to nema para jer je tajkun eksploatiše i uzima njen višak vrednosti, plodove njenog rada, zato što je on vlasnik sredstava za proizvodnju. Marks je mislio da se istorija razvija prema slobodi koja znači ne samo formalnu, već i stvarnu jednakost ljudi, do koje će dovesti revolucija. Ona će oduzeti sredstva za proizvodnju kapitalistima i vratiti ih društvu.

Moderni socijalizam, smatrao je Marks, jeste nauka. Zato su naši komunisti govorili jezikom koji je trebao da nalikuje na naučni jezik. Otac te himere bio je Edvard Kardelj, slovenski učitelj. Svi su ga oponašali i taj je jezik jako parao uši. “Jedinstvo proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa“, “samoupravna interesna zajednica“, i slično, bile su sintagme koje su stalno koristili. Ne, taj jezik niko normalan više ne želi da sluša.

Vruć vjetar

Borivoje Šurdilović Šurda, lik iz scenarističke radionice Siniše Pavića, lik je tipičnog Jugoslovena. Šurda je šarmantni, ležerni, uglavnom dobroćudni tip koji u deset epizoda “Vrućeg vetra” traga za vlastitim profesionalnim identitetom. On je, kako piše u jednom tekstu, “taksista koji uzima samo one klijente koji mu se dopadaju, brijač koji prilegne čim mu padne pritisak, pa mora da popije kafu, perač pasa koji napušta posao jer mrzi gazde homoseksualce…

Ukratko, jedno nemoguće, razmaženo umjetničko biće koje ne može da radi ništa što ga ne čini istinski sretnim. On je potpuna suprotnost “protestantskoj etici i duhu kapitalizma”; barbarogenije novog kova, koji u desetoj epizodi – “Šampion” – otkrije da je sjajan frizer, pa postane megazvijezda, što, svakako, proslavlja plešući uz svoju omiljenu muziku, ekstatični sirtaki (“Grk Zorba”), jednu od najhedonističkijih melodija koju je ikad stvorio ljudski rod…

Pošto to tako u životu ne ide, Jugoslavija je, svakako, propala, jer uz takve taksiste, konobare, brijače, političare – ukratko, “pjesnike svog života” (Stefan Zweig) – ni jedna država ne može da opstane. Grčka, čiji mentalitet sjajno ilustriruje sirtaki, takođe propada, dok zemlje sjevera, manje naklonjene individualnom razvoju, upravo izlaze iz krize….

Ograničenja s devizama i strujom

Iz države niste mogli da iznesete više od nekoliko stotina maraka. Sve drugo tretiralo se kao prekršaj saveznih carinskih propisa.

Poteškoća je u tome što ste većinu brendiranih marki mogli kupiti samo napolju – u Trstu, Gracu, i tako dalje. Znate li da su 1981. svaki dan u nedjelji bile redukcije struje? Oni rođeni sedamdesetih pisali su domaće zadatke pod svijećama, televizija se nije gledalala.

Kult ličnosti

Kult ličnosti druga Tita bio je strašno razvijen. On se suprotstavljao hršćanskom nauku prema kojem nije pametno graditi idole, naročito ne ovozemaljske.

Krađa i korupcija

Bile su manje nego danas, ali ipak je u onom sistemu rodno mjesto kasnije visoko razvijenih devijacija. Jugoslavija je bila netržišno društvo, u kojemuje bilo dosta siromaštva: instucionalni okvir nije omogućavao institucionalno ostvarenje snova. Zato su svi posezali za neinstitucionalnim prečacima – vezama, vezicama, protekcijom, učlanjenjem u Partiju, podmićivanjem.

Tu je postavljen nizak ali čvrst temelj svemu što nas danas upropaštava. Niz dobrih instituta socijalizma nismo preuzeli – pre svega u oblasti zdravstva i školstva, ali i radnih prava, ali smo sve što je loše razvili do krajnjih mogućih granica. Ako danas gledate kritičku kinematografiju ili tv zapise osamdesetih, videćete sve što imamo i danas, samo rudimentarno.